U nedavnoj komunikaciji s vama, preko svojeg Instagram profila snazna.mama, postavila sam vam pitanje što vas trenutno muči, a da je na temu razvoda, i ovo su bila neka od vaših pitanja na koja sam obećala dati odgovor. Odlučila sam odgovor na njih objaviti u obliku teksta jer vjerujem da će mnogima poslužiti i kao informacija i kao podrška.

1. Otac ne viđa dovoljno djecu, ne poštuje dogovor.
2. Kako će djeca reagirati kada im tata kaže da čeka dijete s drugom ženom?
3. Nema odnos sa kćeri niti plaća alimentaciju.
4. Da sud prođe i papiri se potpišu.
5. Rastrgana između dvoje djece; svatko traži svoje istodobno.
6. Nedostatak vremena za prvo dijete jer je drugo dijete još beba.

Krenula bih od suda  Sjećam se tog osjećaja koji je zapravo bio vrlo neobičan… vozila sam se prema sudu, još nesvjesna onoga što idemo napraviti i načina na koji će proces izgledati. Moj razvod je bio sporazuman. Procedura je bila gotova za 10 minuta. Sutkinja je pred nama pročitala plan zajedničke roditeljske skrbi, pitala nas slažemo li se te zamolila potpise. Bilo je gotovo. Nešto što gradimo godinama, potpisali smo u manje od 5 sekundi. Izašli smo iz zgrade i u sebi sam pomislila trebamo li razgovarati, sjesti na piće, nazdraviti, zagrliti se…? ŠTO SE RADI U OVAKVOJ SITUACIJI???? Pozdravili smo se i svatko je otišao na svoju stranu. Taj sud je došao kao olakšanje, ali je sa sobom donio zbrku osjećaja: izgubljenost, novi teren, šok, prazninu… Zapravo mi je vrlo teško opisati te osjećaje, no ono što znam jest da sud i potpis ne garantiraju sreću niti da će se sve planirano i ostvariti. Poput rasporeda viđanja djeteta. Zauvijek smo vezani ukoliko imamo zajedničko dijete. Nitko ne može izbrisati drugog roditelja. Ta nit nas spaja do kraja života. Papir možda donosi trenutno olakšanje, ali ostaje prorada svega proživljenoga. 

Tako se možemo boriti s planom viđanja, ljutiti se oko neplaćanja alimentacije ili lošeg odnosa koji drugi roditelj ima s djetetom. Oko čega god se mučili, jedno je sigurno: mi tu ne možemo ništa. Ukoliko drugi roditelj nedovoljno viđa dijete, jedna opcija jest žaliti se Centru za socijalnu skrb. Kod ove opcije zapitajmo se možemo li natjerati drugu osobu da se ponaša kako mi želimo i kako vjerujemo da je ispravno te zašto želimo postići promjenu kod druge osobe. Druga opcija je promjena očekivanja i prihvaćanje realiteta. Opet, zašto mislite da ne možete prihvatiti realnost? Ono što mi pada na pamet jesu odgovori poput: „Dijete treba imati oca/majku“ ili „Roditeljstvo je 50:50“, „Mora poštivati dogovor“, „Što da kažem djetetu“ i slično. Svako od ovih pitanja na tragu je VAŠE istine kako bi odgoj trebao funkcionirati i VAŠE slike o roditelju kakav biste trebali biti: da svojem djetetu osigurate vrijeme s ocem, da ga spasite od tuge i razočaranja, da mu jednoga dana život bude lijep jer neće imati posljedice od razvoda roditelja… (nastavite niz). A ja bih vas pitala: kakve veze ima vaš odnos s djetetom sa odnosom drugog roditelja i djeteta? Kada god brinemo ili ljutimo se na drugog roditelja, zapitajmo se o svojim očekivanjima i potrebama da sebe realiziramo kao brižnog roditelja i onoga koji osigurava sreću svojem djetetu. Ne možemo djecu spasiti ni od čega pa tako ne možemo kontrolirati ni odnos s drugim roditeljem niti biti odgovorni za ono što će dijete jednoga dana „ubrati“ od našeg odnosa. Moj odnos je samo moja odgovornost, bez obzira na drugu osobu. I kada to osvijestimo, manje ćemo se baviti ponašanjem drugog roditelja i manje ćemo brinuti i strahovati, a više ćemo raditi na vlastitom zadovoljstvu i odnosom s djetetom, moći ćemo biti bolja podrška, utjeha i okolnost u kojoj će se dijete osjećati prihvaćeno, voljeno, sigurno, dobrodošlo i da ga se čuje. Tako, umjesto kritiziranja i ljubomornog ispitivanja kako mu je s drugim roditeljem, okrenimo se zanimanju za dijete, ispitivanju onoga što mu se s drugim roditeljem sviđa, što voli kod njega, kako gleda na određenu situaciju i što u njoj može napraviti. Ukoliko primijetite nagle promjene ponašanja poput povlačenja u sebe, mokrenja u snu, nesanice, naglih promjena u učenju, izbjegavanja ili izbjegavanja jela/korištenja supstanci, potrebno je potražiti stručnu pomoć. Roditelji su uvijek odgovorni osigurati okolnosti za zdrav i siguran razvoj djeteta iako ne možemo kontrolirati što onaj drugi radi. Ovdje sam samo neka ponašanja nabrojila. Vi najbolje poznajete svoje dijete te svako naglo odstupanje od dotadašnjeg ponašanja znak je za uzbunu i provjeravanje.  

Nastavno na to da drugu osobu ne možemo ni na što prisiliti, dotaknula bih se plaćanja alimentacije.. ovdje svakako možete kontaktirati nadležne službe, no istaknula bih pojačan osjećaj za pravdom pogotovo u materijalnom smislu, a koji se javi nakon razvoda. Kada već nismo više s tom osobom ili ne viđa dijete koliko želimo, e onda očekujemo da plaća alimentaciju. Osobama kojima u njihovom svijetu nije bitan odnos s djetetom niti vas poštuju, plaćanje alimentacije je zadnje na pameti. Iako ne znam razlog zašto one tako odlučuju, svakako bih se osvrnula na jačanje vas koji se s time borite.. Rekla bih vam da se usmjerite na sebe, na svoje jakosti i sposobnosti te osvijestite da ste samostalni, da možete i da ste sposobni uzdržavati dijete. Ne, ne želim reći da je to lako, ali jedno je percepcija na situaciju da vam taj novac očajnički treba te da vas druga osoba ne poštuje uz snažan osjećaj bijesa, a drugo je percepcija da ćete se snaći te da vam druga osoba ne treba kako biste preživjeli. Ponovno, usmjeravanje na sebe umjesto na drugog roditelja sa sobom donosi samosvijest, samopoštovanje, olakšanje, slobodu i zadovoljstvo. Polako, dospjet ćete tamo.

Što se tiče nedostatka vremena za drugo dijete ili djecu, dotaknula bih se našeg osjećaja i kritiziranja samih sebe da nismo dovoljno dobri roditelji. Činjenica jest da ne možete biti na dva mjesta u isto vrijeme. Činjenica jest i da su okolnosti drugačije. To je potrebno osvještavati jer iz toga nastaje samosuosjećanje koje je vrlo bitno u izgradnji samopouzdanja i vlastitog zadovoljstva. Ako smo blagi prema sebi, imat ćemo više kapaciteta i razumijevanja za dijete. Uvijek možemo izreći što nas muči, reći da ga volimo jednako kao i drugo dijete, da nam je žao što ponekad nemamo vremena, ali da smo tu i da želimo slušati. Pazite se klopke: ovdje upadamo u ideju da nismo dovoljno dobar roditelj ukoliko nemamo vremena. A ne vidimo ZAŠTO zapravo nemamo vremena kao prije: jer je došlo novo dijete, jer više radimo kako bismo preživjeli, jer trenutno nismo dobro sa sobom i slično. Je li bitna kvantiteta ili kvaliteta? Kada to osvijestimo onda se mičemo od kritike da nismo dovoljno dobri i prihvaćamo ideju da dajemo najbolje što znamo. Možda je vrijeme za uvođenje novih i drugačijih aktivnosti s djetetom.. možda je vrijeme za slušanje o djetetovim emocijama i razgovoru.. možda je vrijeme za nove načine zbližavanja. Čim sami sebe propitujete, već znači da brinete.

Tu bih se osvrnula na pitanje objašnjavanja prinove u očevom životu… i ponovno postavila pitanje čega vas je strah te kakve veze to ima s vama. Da, strepimo za svoju djecu, no tanka je granica između brige i kontrole koja proizlazi iz naših strahova i nesigurnosti. Možda će otac to sjajno iskomunicirati s vašim djetetom. Ako neće, preostaje vam dijeljenje emocija s djetetom: čujem te, razumijem te, tvoji su osjećaji bitni i vjerujem da je teško, što ćeš poduzeti po tom pitanju, uz tebe sam i slično. Ne možemo spasiti niti biti umjesto ili uvijek uz dijete, ali mu možemo pružiti utjehu i osjećaj prisutnosti. 

Ono što bih za kraj poručila jest da se okružite ljudima koji vas podržavaju. Da osvijestite svoje jake strane, da budete zadovoljni odnosom s djetetom, da ima dana kada je teško, ali i onih kada je super. Komunicirajte s djetetom, dijelite, pružajte utjehu i podršku, volite. Priznajte svoje greške i istaknite što vam je s djetetom lijepo. Grlite, ljubite i slušajte. Tu ćete ubirati plodove. Tu ćete biti zadovoljni. I to je ono što ostaje. To su temelji. Vječni i neizbrisivi.