Kako održati brak?
- “Nikako da uvjerim…”
Naši ustrajni napori da uvjerimo i objasnimo drugoj osobi kako bi se ona trebala ponašati, što bi trebala promijeniti, koliko je nama teško, što mi zbog nje sve “ne možemo” i slično. Obratite pozornost na “treba”, “zbog nje” i “ne možemo”. Ovo su sve vjerovanja da nam je druga osoba kriva i da je dužna promijeniti se kako bi nama bilo bolje. Volim reći da se, sve dok se bavimo drugom osobom, sve više udaljavamo od raspoznavanja vlastitih potreba i osvještavanja vlastitih izbora (pa tako i osvještavanja da svakodnevno biramo osobu s kojom se ne možemo ili ne želimo (!) uskladiti. Udaljavamo se od smišljanja načina na koje se drugoj osobi možemo približiti, načina na koje ju možemo drugačije shvatiti i tako se možda povezati.
- “Ma sigurno ne misli tako.”
Na početku ulaska u partnerski odnos imamo iskrivljenu sliku o drugoj osobi koja se s vremenom mijenja. Na početku se trudimo prikazati u najboljem svjetlu, a često se dogodi i da prekrijemo oči na neka ponašanja koja nas s vremenom počnu “žuljati”. Pa tako u radu s parovima znam postaviti pitanje da navedu ponašanja koja su ih na početku privukla, a sada ih kod druge osobe ta ista smetaju. Kako bismo zadržali ideju partnerskog odnosa, i kako bismo zadržali tu osobu koja nas je privukla, ponekad ne želimo priznati da na neka ponašanja ili vrijednosti/poglede na svijet ne želimo pristati ili se s njima baš ne slažemo. Nadamo se da neće biti problema, a s vremenom, promjenama i novim ulogama, poput roditeljske, te razlike postaju sve veće pa se pitamo kako se ta osoba mogla tako drastično promijeniti.
- “Ti i ja smo jedno.”
Potreba za pripadanjem i sigurnošću u partnerskom odnosu pokazuje se na način da vjerujemo kako smo nas dvoje – jedno, da smo stopljeni, isprepleteni… Naš stari mozak, kroz osjećaj ispunjenosti, vjeruje da zacjeljuje rane tako da se ponovno stapa s izabranom osobom što je podsjetnik na davno sjedinjavanje s našim roditeljima. Vjerujemo da bez druge osobe ne bismo mogli i da…
- “Ti ispunjavaš sve moje potrebe.”
… je izabrana osoba u ulozi usrećivanja i zadovoljavanja naših potreba. “Ti si sve što sam oduvijek željela/želio” poznata je izjava kojom vjerujemo da nas do samoostvarenja dovodi druga osoba, a ne mi sami sebe – uz tu osobu. Time prenosimo odgovornost na drugu osobu, a sve što radimo/želimo/pretpostavljamo je isključivo odgovornost svakog pojedinca. Pa tako, kada dođe do sukoba (ili u krajnjem slučaju razvoda) najprije okrivljujemo drugu osobu, a nismo u stanju učiniti samoprocjenu ili prihvatiti da je netko jednostavno nezadovoljan i neostvaren u ovim okolnostima.
- “Brak se sam održava.”
Iako ovu izjavu ne govorimo na svjesnoj razini, često u nju vjerujemo pa se na temelju nje i ponašamo. S vremenom ljudi znaju reći da ne znaju kako su se putem pogubili, da ne znaju što bi razgovarali s drugom osobom, da se više ne poznaju/ne razumiju itd. Brak odnosno odabir življenja uz drugu osobu jest svakodnevno ulaganje u taj partnerski odnos. Svakodnevno ulaganje ne izgleda tako da smo ti i ja svaku večer sami u luksuznom restoranu. Izgleda tako da razgovaramo (bez ometanja), da imamo intimni odnos, da imamo fizički kontakt, da si dajemo komplimente, da slušamo i zanimamo se za drugu osobu, da joj govorimo potrebe i želimo saznati njezine, da se podržavamo, razmjenjujemo mišljenja, pitamo za savjet, pohvalimo se… Brak nije neka izvanjska sila koja nas drži zajedno niti potpisani papir; brak smo ti i ja zajedno protiv svijeta.
- “Strast nije bitna.”
Oooooo itekako je bitna! U privlačenju naš mozak oslobađa dopamin i norepinefrin na temelju kojih se ubrzava puls, povećava se energija te se izoštravaju osjeti i opažanje. Kada smo sjedinjeni, pojačano se luči serotonin. Zato je intimni odnos tako “opijajuć”, a da bismo imali potrebu za vođenjem ljubavi s izabranim partnerom (jer potrebu za razmnožavanjem uvijek imamo bez obzira na izbor partnera), strast je potrebno održavati. Kao što sam pisala da je brak potrebno održavati, tako su za dobar i redovit intimni odnos bitno povezivanje, osvajanje, govorenje želja i granica, saznavanje interesa druge osobe i zavođenje iste.
- “Ne treba mi vrijeme za mene.”
Da bismo bili ispunjeni, potrebne su nam druge životne uloge poput kolege, prijatelja, zaposlenika, brata, sestre, djeteta… Kad se na drugim životnim područjima dobro realiziramo i zadovoljni smo ostalim odnosima, imamo veći kapacitet biti dobro i u partnerskom odnosu. U braku, pogotovo kada postanemo roditelji (vrlo često majke, ali i očevi govore kako su neke svoje zanimacije “stavili u stranu zbog obitelji”), smatramo da vrijeme za nas nije potrebno. Mislimo da nije bitna naša želja za hobijem ili kavom s prijateljima. Vrijeme sa samima sobom ili u društvu je itekako bitno baš zbog napisanog maloprije. Obaveze, svakodnevica i osjećaj da sve moramo ili da ne možemo pustiti – na kraju dovode do sagorijevanja i, naravno, udaljavanja od partnera (ali prvenstveno od samih sebe).
- “Naše zajedničko vrijeme nije bitno” ili “Djeca su uvijek na 1. mjestu”.
Ajmo ovako: jesu li nam djeca ponekad izgovor samo da ne provedemo vrijeme s osobom koju smo odabrali, a s kojom nam je tako loše?
Ili: kako je moguće sebe staviti na 2. mjesto kada smo svi uvijek sebi najbitniji? 😉 (Zaista si jesmo najbitniji, vjerovali ili ne!)
Ili: što ćemo kad djeca odrastu?
Ili: u braku nismo zbog djece.
Vrijeme za nas dvoje je PRIJEKO POTREBNO. Tim vremenom i kvalitetnim odnosom u tom vremenu izbjeći ćemo sve prethodno nabrojane pogreške.
- Odnos je 50/50.
Kao što nas dvoje nismo jedno tako nismo ni bolje/gore polovice niti dijelimo odgovornost. Zamislite brak kao krug u kojem nas dvoje biramo biti kao 100% odgovorne i samostalne jedinke. Kada je svatko od nas odgovoran za sebe, pa time i neovisan, onda ne postoji “računica”, ne postoji zbrajanje tko je čega više napravio, ne postoji “ja sam tebi, ti meni nisi”, ne postoji moranje i trebanje. Postoje slušanje, razumijevanje, ispunjenost u vlastitom životu koju želim podijeliti s tobom. Ako “ti i ja NISMO jedno” onda je samo na meni i samo na tebi odgovornost što i kako ćemo ulagati da bi nam oboma bilo lijepo u nečemu što odabiremo.