Što Bog združi, čovjek nek’ ne rastavi.
U brak ne stupamo kako bismo se razveli već kako bismo bili „sretni do kraja života“. Šteta što nas toj sreći i zadovoljstvu rijetko tko, tijekom odrastanja, uči. Iako postoje obitelji u kojima se otvoreno govorilo o emocijama, u kojima se grlilo, u kojima se nije kažnjavalo već osvještavalo i preuzimalo odgovornost, većina nas je odrasla u šutnji, potiskivanju emocija, traženju pažnje na krive načine, razgovoru s prijateljima umjesto povjeravanju roditeljima, izbjegavanju govorenja potreba i slično.
Tako smo, kao odrasli, imali vlastitu sliku idiličnog braka – kakav god on bio za svakoga od nas. Za nekoga je idealan brak onaj u kojem žena drži sve uglove ili onaj u kojem se žena ima primiti kuhače i krpe. Za drugoga je brak odnos u kojem druga osoba postaje centar mojeg svijeta (ili ja njegovog), u kojem smo jedno, isprepleteni i spojeni, zajedno u svemu. Za treće (rijetke) je brak krug u kojem smo odabrali oboje biti, različiti, a bogati jer imamo jedno drugo. Krug poštovanja, razumijevanja, nijansi, strasti, zanimanja jedno za drugo, slušanja i zabave.
Kako god bilo, tijekom vremena se mijenjamo, to je neminovno. Lakše nam je uočiti da se druga osoba promijenila; sebe manje percipiramo. U razlikama ponekad dolazi do raskola ukoliko ne održavamo strast, ukoliko prestajemo dijeliti svakodnevicu, ukoliko prestajemo „jedvačekati“ dolazak osobe koju iznova biramo, ukoliko očekujemo da nas druga osoba usreći. Postaje kompliciranije ako smo i roditelji, a ne samo partneri.
Ukoliko ne radimo na krivici i sramu, naš odnos nakon razvoda prelijeva se na roditeljsku ulogu. Partnerska i roditeljska uloga nisu povezane, a mnogi svoju bol i usamljenost stavljaju na teret djece. Ako znamo da je razvod već sam po sebi teško iskustvo u životu djeteta, razumjet ćemo i da je odnos nakon razvoda pogubniji od samog čina razvoda. Djeca koja traže pojačanu sigurnost i prisutnost roditelja vrlo teško će pronaći iste u roditeljima koji nisu dobro sami sa sobom i koji krive svijet za vlastita iskustva. Da se razumijemo, naravno da su za proradu gubitka partnerske uloge potrebni samosuosjećanje, vrijeme, rad na sebi, oporavak, redefiniranje uloga. Ako to shvaćamo, dopuštat ćemo sebi bol, tugovanje, samoću, traženje pomoći.
Na djeci nećemo prelamati bijes, optuživanje drugoga, ucjene, nepoštivanje vremena drugog roditelja. U oporavku kroz razvod dobro je potražiti pomoć i podršku, razgovarati s djecom na način da ne okrivljavamo drugog roditelja već da djeca razumiju vlastitu bol i potrebe. Dobro je osvijestiti da nam roditeljsku ulogu nitko ne može oduzeti te da brže ozdravljamo kroz oprost i suradnju s drugim roditeljem.
