Među prvim izjavama koje sam rekla partneru, nakon rođenja djeteta, bila je da me upozori ukoliko se počnem ponašati posesivno na način da držim dijete samo za sebe. Unatoč povezanosti koju majka ima s djetetom i osjećaja nakon poroda (ali i kasnije u životu) željela sam da moj partner bude jednako uključen i prisutan u odgoju djeteta kao i ja. Moja ideja partnerstva oduvijek je bila da su partneri jedno drugome na 1. mjestu bez obzira na dijete. Možda zvuči „ne-majčinski“ ili sebično, ali za mene ima smisla. I dalje u to vjerujem pogotovo nakon iskustva razvoda.
Vjerujem da djeca dolaze i odlaze, a ono što ostaje smo mi: dvoje ljudi koje je započelo vezu prvenstveno zbog sebe i nastavlja ju kada djeca odrastu.
Ali, zapravo tko nam garantira da partneri ostaju? Naše ideje i realnost često su dvije suprotnosti; slučajnost je kada se to dvoje izjednači. Neki bi rekli da je to sreća.
Unatoč tome što ne znamo koliki “rok trajanja” naš partnerski odnos ima, da bismo bili zadovoljni, potrebno je ulaganje u isti. A kada brinemo da drugome uz nas bude dobro zapravo brinemo o samima sebi. Tako u odnosu na dijete možemo ostvarivati svoju ulogu brižne i prisutne majke postupcima kojima postižemo zadovoljstvo. U odnosu na partnera svoju ulogu zadovoljne partnerice ostvarujemo pomoću ponašanja koja za nas imaju smisla, a koja proizlaze iz naših ideja kako bi to trebalo izgledati. Kada smo mi dobro s onime što radimo onda i brinemo da je drugima dobro uz nas. No, ponekad to nije uvjet da će rezultat koji smo zamislili biti ostvaren i da će i druga osoba uz nas biti zadovoljna našim ponašanjem. Zato mnogi ostanu razočarani kada vjeruju da su dali najbolje od sebe i bili najbolji za druge, a drugi to ne prepoznaju na takav način i ponekad odlaze.
Kada vjerujemo da smo sami kovači svoje sreće onda na život ne gledamo kao na uzrok i posljedicu već na sposobnost svakoga od nas da gradi svoje zadovoljstvo na temelju onoga u što vjeruje i ponašanja (i misli) koja koristi. A poznavanjem svojih potreba i uvjerenja razvijamo samosvijest što nas vodi do vjerovanja da smo sami odgovorni za ono što radimo bez obzira na druge. Dajemo bez uvjetovanja.
Tako svoje zadovoljstvo u partnerskom odnosu gradimo na temelju zadovoljstva upravo samima sebi. Uvidom u namjeru svojeg ponašanja i izbore koje pritom imamo te paralelnim dopuštanjem drugima da budu sretni neovisno o nama (i uz nas) postižemo veće (obostrano) zadovoljstvo. A time smo i bolja okolnost za svoje dijete.
