Postoje razvodi u kojima roditelji surađuju, razmjenjuju informacije o djetetu, povremeno ručaju zajedno s djetetom, druže se s obiteljima drugog roditelja, organiziraju zajedničke proslave rođendana…

Postoje oni u kojima roditelji izmjenjuju nužne informacije za dobrobit djeteta bez obzira na jaz koji je među njima i bez obzira na nedostatak potrebe za produbljivanjem odnosa.

Postoje oni treći koji su visoko konfliktni i u kojima govorimo o otuđenju djeteta od roditelja.

Otuđenje predstavlja proces koji se događa djetetu, a koji je vezan uz emocionalno zlostavljanje odnosno emocionalnu manipulaciju djeteta od strane jednog roditelja.

Kada dolazi do otuđenja? Ne postoji određeno razdoblje života djeteta u kojem otuđenje nastaje, ali do njega sigurno dolazi zbog dugoročnog konflikta koji roditelji rade, a koji ostavlja posljedice na ponašanju djeteta odnosno rezultira odbacivanjem jednog roditelja od strane djeteta. Onog roditelja kojeg se predstavlja negativnim.

Kako možemo prepoznati otuđenje od roditelja: otuđenje nastaje postupnim udaljavanjem djeteta od jednog roditelja koje rezultira odbijanjem roditelja. Kao što sam spomenula, primarni uzrok je sukob između roditelja koji se očituje kroz: komentiranje postupaka drugoga na negativan način, komentiranje njihovog braka pred djetetom na način da dijete postaje terapeut ili sudac tko je kriv ili nedužan u razvodu, snižavanje autoriteta drugog roditelja, umanjivanje njegove uloge u životu djeteta, kritiziranje, laganje o drugome, sprječavanje kontakta s djetetom, ohrabrivanje djeteta na komentiranje ponašanja jednog roditelja za koje drugi misli da je loše, poticanje djeteta da odabere stranu – koji je roditelj bolji i slično.

Zašto uopće dolazi do otuđenja? Roditelji otuđitelji biraju takvu vrstu ponašanja iz uvjerenja da je drugi roditelj kriv za situaciju u kojoj se nalazi, uvjerenja da su žrtve na temelju čega zapravo postaju progonitelji. Ponašanja proizlaze iz potrebe za moći koju projiciraju na štetu djeteta jer smatraju da znaju bolje od drugoga, da su bitniji, kvalitetniji, jer nemaju povjerenja u same sebe pa tako vjeruju da mogu kontrolirati drugog roditelja i vrijeme koje drugi provodi s djetetom. Na temelju ovoga roditelji biraju prethodno navedena ponašanja.

Kakve posljedice otuđenje ostavlja na djecu/koja ponašanja djeca biraju u procesu otuđenja: Dijete počinje vjerovati da je jedan roditelj savršen dok je drugi onaj kojeg pod svaku cijenu treba izbjegavati jer je vrlo loša okolnost za dijete. To možemo primijetiti u izjavama koje zvuče kao da su nametnute djetetu („Moj roditelj je loš jer mi je danas ispekao jaja umjesto gulaša. To nije dobra briga za moje zdravlje i ne želim više ići kod njega.“). Ovakvo vjerovanje se događa i kada se roditeljski stilovi razlikuju u mnogo toga pa dijete vjeruje da je kod jednog roditelja zabavnije, a kod drugoga je red, rad i disciplina i zbog toga više naginje onome „zabavnome“. Otuđenje se događa i kada jedan roditelj pred djetetom pokazuje tugu i brigu što dijete odlazi drugome. Dijete se nalazi u ulozi tješitelja i počinje se teže odvajati od roditelja koji ga emocionalno ucjenjuje pa onda nastaje i animozitet prema tugujućem roditelju koje je dijete do sad smatralo dobrim.

Što (ne)učimo dijete otuđivanjem od roditelja: Ono što djeca uče jest da vrijede onoliko koliko jako mrze drugog roditelja jer time dobiva povjerenje roditelja otuđitelja koje djeluje moćnije od onoga drugoga. Dijete se može biti u ulozi miritelja roditelja jer u početku jednako čezne za oboje i zbunjeno je zbog cjelokupne situacije. Tako ne prepoznaje vlastite potrebe, a kada je starije vjeruje da je njegova uloga spašavanje drugih i da je žrtva s namjerom da drugome bude dobro zanemarujući svoje želje i ignorirajući nezadovoljstvo (ja jedino vrijedim ako zadovoljim potrebe drugoga). U odnose može ulaziti žrtvujući se samo kako bi zadržalo osobu koju voli. Kritiku doživljava kao odbijanje i omalovažavanje čemu su prethodile ucjene roditelja otuđitelja: dijete je ispunjavalo zahtjeve roditelja kako bi zadržalo njegovu ljubav. Osim uloge žrtve dijete se može staviti i u ulogu spašavatelja propalog braka svojih roditelja jer se ne može pomiriti s narušenom slikom obitelji u čemu nema podršku niti razumijevanje roditelja.

Kakva je uloga roditelja? Uzrok otuđenja djeteta nije razvod već ponašanja roditelja nakon razvoda. Dakle, loš razvod ne ide u korist djeteta kao što ne ide ni loš brak odnosno sukobi roditelja u braku. Samo što se otuđenjem više bavimo u procesu razvoda. Prije svega, kontrolu nad roditeljem otuđiteljem nemamo niti ćemo ikada imati. Odgovornost prema djetetu je na svakom roditelju ponaosob što ne znači da su svi svjesni te odgovornosti i štetnog utjecaja koje može imati njihovo ponašanje na dijete. Dakle, ukoliko drugi roditelj nije svjestan svojeg lošeg ponašanja, drugi roditelj ne može apsolutno ništa. Može pokušati razgovarati, no ponašanje se mijenja ukoliko smo sami motivirani za njegovu promjenu. Ono što roditelj može jest rad na sebi i na svojem odnosu s djetetom. Ako održavanje i minimalnog odnosa s djetetom podrazumijeva pristajanje na neke zahtjeve roditelja otuđitelja, roditelj može biti spreman na njih u svrhu dugoročnog održavanja povezanosti s djetetom.

Ono što je ključno jest fokusirati se na sebe i dijete bez obzira na drugog roditelja koliko god to iscrpno bilo. Roditelj uvijek može potražiti pomoć u danima kada dijete nije s njime kako bi bili spremniji odvojiti svoj odnos s bivšim partnerom od odnosa s djetetom, kako bi se on što manje narušio. Ne postoji recept, ne postoji točna izjava kojom će se situacija razriješiti. Postoji svijest da smo moćni bez obzira na postupke drugog roditelja i naša svijest o onome što se događa. Znanje kako je došlo do otuđenja pomaže u izbjegavanju zamki drugog roditelja. Podiže samopouzdanje i jača samosvijest.

Prosudimo što je bitnije: prihvaćanje zahtjeva otuđitelja (naravno do određenih granica) u svrhu barem ikakvog odnosa s djetetom ili trajno sukobljavanje u kojem riskiramo odnos sa svojim djetetom. Ukoliko je roditelju, od kojega se dijete otuđuje, vrlo teško podnijeti situaciju, bitno je prisjetiti se da dijete nije u ulozi pomagača roditelju u nošenju s teškoćama vezanima uz bivšeg partnera. Tako je poželjno tugu i ljutnju otpuštati u odsutnosti djeteta. Nepovjerenje u nas same, izbjegavanje kontakta s ljudima koji nas podržavaju, osobno prisvajanje kritika drugih i osjećaj krivnje uništavaju naše zadovoljstvo ulogom roditelja. Možemo biti dobri roditelji bez obzira na ponašanje drugoga. Teško, ali možemo jer nismo žrtve niti smo odgovorni za tuđe nezadovoljstvo (nama).