Moja kćer je odlučila više ne pohađati sportski program na koji sam ju upisala. (Možda ste upravo pomislili: „Kako misliš ona je ODLUČILA??“ Eh sada… to je moj način odgajanja: poticanje na izražavanje mišljenja, govorenje želja, slušanje i uvažavanje. No, vratimo se na temu.)

Kada je izjavila da više ne želi ići na tu aktivnost, krenula sam razgovorom, ispitivanjem o događajima na treningu, razlozima… bez pametovanja i predlaganja. Samo sam ispitivala kako bih saznala što ju muči i shvatila njezinu percepciju. „Reci mi kako ti je, što se događa, jesi li to podijelila s trenerom, pokaži mi tu vježbu sada…“ Nije htjela pokazati i rekla je da mu nije ništa govorila te se dosjetila da će, za vrijeme izvođenja određenih vježbi, otići u svlačionicu kako ne bi morala vježbati. (Ovdje sam shvatila koliko je situacija za nju ozbiljna i da nema prostora za nagovaranje jer ću joj narušiti dostojanstvo i povjerenje u mene. Zato nisam forsirala. Ovo su trenuci u kojima roditelj preuzima snažnu i sigurnu ulogu koja je djetetu toliko potrebna. Trenuci u kojima dijete računa na povjerenje i razumijevanje.) Na to sam joj odgovorila kako ne mislim da bi se trebala isključiti već bi, npr. mogla reći da ne želi izvoditi vježbu te sjesti ispred ostalih s namjerom da ih promatra i možda “ulovi caku” koju bi mogla iskoristiti da si olakša. Nije joj se ta ideja svidjela.. U međuvremenu je bila bolesna i nije pohađala aktivnost, no svakodnevno je govorila kako tamo više ne želi ići bez da sam ja poticala tu temu i zapravo sam mislila da ona ne razmišlja o tome.

Rasplet situacije je da sam ju na kraju upisala drugdje; na staro mjesto, ali u drugačiju i malo napredniju aktivnost. Pršti od zadovoljstva i energije i vrlo je sretna promjenom zbog mnogo razloga. Nakon treninga sam ju pitala je li sretna, kakav je osjećaj, što su radili. Sve mi je prepričala i rekla da je zadovoljna. Iznosila je mnogo detalja koje nije iznosila ranije na što sam joj rekla da mi je drago i da sada ustrajemo na ovoj aktivnosti.

Koja je poanta teksta? 

• djeca trebaju prihvaćanje: slušanje, vjerovanje njihovom iskustvu, izostanak pametovanja, prostor za izražavanje emocija, ODOBRAVANJE i PRIZNAVANJE emocija;
• trebaju roditelje koji im vjeruju i podržavaju ih ;
• roditelje koje mogu držati za ruku u trenucima strahovanja jer je to dokaz dubokog povjerenja i povezanosti;
• roditelje koji se zauzimaju za njih iako bi ponekad da djeca odluče drugačije (U razgovoru da bismo mogle reći to treneru, prošaptala mi je mogu li mu ja reći. I to je znak da me treba, da ne može sama, da sam joj potrebna kao stup i sigurna luka. Sama činjenica da je ŠAPTALA govori mnogo. I tu je mudrost roditelja ključna.);
• djeca, koliko god ih potičemo na samostalnost i zauzimanje za sebe trebaju oslonac, čvrstinu u smislu da znaju da će ih roditelj uloviti kada padaju, trebaju ČUTI da se roditelji zauzimaju i govore drugima da nemaju pravo na ono što povrjeđuje njihovo dijete: iz ovoga se stvara povjerenje i dobar temelj za razvijanje sretnih odnosa te donošenje zadovoljavajućih odluka u odrasloj dobi;
• trebaju roditelje koji će reći da su pogriješili, koji će dijeliti svoja promišljanja te dati do znanja kada je dijete u pravu.

A roditelj koji to može jest onaj koji se zna zauzeti za sebe, koji u svojem životu bira dobre odnose i uživa u istima. Roditelj koji i sam svoje emocije prihvaća te ih razumije i o njima govori. To je roditelj koji priznaje svoje pogreške, pita dijete za savjet, govori mu kako je divno dijeliti život s njime te da mu je lijepo s djetetom. Roditelj koji gleda u oči dok govori “volim te” i “ne dozvoljavam”, koji grli u tišini i suosjećanju. Prihvaćanje je temelj mentalnog zdravlja, dobrog odnosa i općeg zadovoljstva samom sobom. 

Kako slušati i ohrabrivati dijete?

• „Slušam te“, „Ovdje sam za tebe“ – pritom uspostavljamo kontakt očima i eventualno držimo za ruke
• „Zanima me što misliš o ovome“ – uključivanje u donošenje odluka te dijeljenje svakodnevice s djetetom kako bi oni s nama dijelili isto
• „Što želiš“, „Što si odlučio/la“ i „Zašto“ – poticanje na samostalno donošenje odluka, kritičko promišljanje i odgovornost za posljedice
• „Razumijem i vjerujem da je teško/tužno/frustrirajuće“… – podržavanje i vjerovanje odnosno ne umanjivanje doživljaja djeteta
• „Jesi li sretan/na kada to radiš“, „Kakav je osjećaj“, „Što možeš drugačije učiniti“ – osvještavanje da u svemu imamo izbor unatoč tome što se netko ne slaže s time ili misli da zna bolje od djeteta
• „U pravu si, hvala ti na tome“ – priznavanje djeteta, slušanje i jačanje samopoštovanja