Krenimo s onime da s vremenom postaje biti očito kako partneri imaju iste vizije partnerskog odnosa. Zašto se to događa? Jer se s vremenom mijenjamo, učimo, stječemo životno iskustvo, neke stvari nam postanu manje ili više bitne. S vremenom nismo isti kao na početku veze kao što nije ni druga osoba. A opet, vjerujemo da trebamo biti isti jer smo negdje uzeli za sebe vrijednost da plamen zaljubljenosti vječno traje. Moglo bi se svašta napisati o teorijama zaljubljenosti, ali ono što je sigurno jest da nam se s vremenom ideja zavođenja mijenja. (Čast iznimkama.. Samo rijetki nađu rijetke, jel’…)
U kojem trenutku se onda prestajemo truditi? William Glasser kaže da „je glavna slika koju mora maknuti većina ljudi, koja živi u braku, ona slika para koji sve radi zajedno. Oženiti se ne znači da se odjednom sve ideje moraju podudarati. Ženimo se pametno kada s partnerom dijelimo mnogo ideja, ali kako brak sazrijeva, javlja se i niz drugih slika koje ne dijelimo i koje moramo zadovoljavati odvojeno, ili će brak trpjeti.“ (Ponavljam: čast iznimkama.)
Ovdje opet dolazimo do promjene gledišta na brak. Kada steknemo povjerenje u drugu osobu, kada zamislimo da će ona uvijek i zauvijek biti tu („Pa obećao/la je tako“) i tu ideju duboko posadimo u srce, kada dođu djeca i nepojmljivo nam je da bi se išta moglo raskinuti, opuštamo se. Zavođenje nam nije kao na početku. Postajemo umorni, prepuni obaveza, djeca zahtijevaju vrijeme, želimo imati vrijeme za sebe, prijatelje (…) pa se zateknemo kako često utonemo u san bez da smo proveli neko vrijeme s partnerom/icom nasamo.
Osjećamo da gubimo kontrolu, zamjećujemo da odnos nije isti kao na početku i pitamo se gdje je pošlo krivo. Često nalazimo opravdanja: život je drugačiji, ja sam drugačiji/a, više je obaveza… a nekako često očekujemo da je druga osoba ona koja ostaje ista i u kakvu smo se jednom davno zaljubili. Prestajemo nositi lijepo rublje ili odjeću, izlaziti na večere, zavoditi, dijeliti komplimente i sitne poklone. A onda očekujemo pomake s druge strane. Pomaci s druge strane su i bili, ali mi nismo na to obraćali pozornost. Zbog potrebe za dokazivanjem kako se druga osoba promijenila, pokušavamo ju prisiliti da shvati nas i načine na koje smo se mi promijenili.
Ono što pridonosi funkcioniranju odnosa je postojanje skrbi, poštovanja i zajedničkih interesa. Zanimanje za drugoga ne mora nikada prestati pa ni kada smo zatrpani obavezama. Mijenjaju se načini davanja pažnje, ali ne mora se mijenjati i njihova učestalost. Često zaboravljamo da i nama više nisu bitne neke stvari kao prije, ali to ne provjeravamo s drugom osobom. Prisjetimo se onoga što je bilo na početku: kako smo se osvajali, što smo voljeli, kako smo se zabavljali. Zabava je bitan ključ uspjeha. A onda dolaze i pohvale, provjeravanje, usklađivanje, osvajanje, komplimenti, zavođenje…
S promjenama dolazi i ponovno usklađivanje: primjećujemo da nam se oboma ovo više ne sviđa pa možemo zajedno vidjeti što drugačije možemo raditi. Kako bismo ponovno dobili kontrolu i osjećaj moći i zadovoljstva, ne usredotočujemo se na nedostižno i ono što je nekada bilo već pokušavamo pronaći nove načine zadovoljstva.
I još jednu bi Glasser rekao: „Lijepo vrijeme je vrijeme ispunjeno ljubav i bliskosti, a ne ljutnjom i napetošću.“
U redu je mijenjati prioritete, želje, potrebe i vrijednosti (pogotovo s roditeljskom ulogom koja dolazi), ali je bitno osvijestiti ih, dijeliti, provjeravati i pronalaziti nove načine ostvarivanja pripadanja. Jer, za to smo samo mi u potpunosti odgovorni. Odgovorni za ono što pružamo i ono što nikada nismo pružili jer smo čekali i očekivali.
