Poboljšajte brak prije nego bude kasno!

Tihi ili sivi razvod je sve prisutniji pogotovo među starijim generacijama, no ne izuzima ni mlađe. To je partnerski odnos ili brak u kojem dvoje ljudi odlučuje ostati bez intimne, fizičke, emocionalne bliskosti. Događa se prešutno. Osjeti se slon u sobi, no nitko ništa ne poduzima već odnos funkcionira „sam po sebi“. (Zapravo je nemoguće da odnos sam po sebi opstaje.) Razmjenjujemo nužne informacije, svatko zna svoj dio zadataka, sve lijepo funkcionira „na van“ pa će vam možda vaši bližnji reći kako ste super par. No, kada dođete kući, svatko odlazi na svoju stranu.

Kako do njega dolazi?

Sve više obaveza, sve veći poslovni i društveni zahtjevi, užurbani način života svakako doprinose testiranju partnerskog odnosa. Kao individue lakše nego ikada prije stižemo do burnouta i, ako nema partnerske povezanosti, odnos se polako i tiho raspada. Partner nam postaje krivac za sve ili pak osoba koja nas mora usrećiti (što je nemoguće). Partner nam treba biti saveznik, a ne osoba na kojoj iskaljujemo svoje probleme. Prisjetimo s kojom lakoćom ponekad planemo na partnera ili djecu samo zato što su oni tu pa ih i uzimamo zdravo za gotovo. A kod kuće bismo trebali biti najbolja, a ne najgora verzija sebe, zar ne?

Nepovezanost, izostanak komunikacije i izostanak svađa (oni parovi koji se „nikada nisu posvađali“) postaju dijelom svakodnevice. Mislimo da nema smisla razgovarati ili dijeliti probleme, da se druge osobe ne tiče ono što proživljavamo, ili da nam tako i tako ne može pomoći, ili nas pak razumjeti. Pretpostavljamo ili ne izgovaramo očekivanja pa se razočaranja nakupljaju bez da komuniciramo međusobno se poštujući. I tako dan po dan, korak po korak, postajemo cimeri. Osobe koje dijele fizički prostor, ali ne i dušu, duh, um i tijelo. Postajemo robovi života za koji ćemo lako reći da ne možemo mijenjati ili da je tako kako je. Slatki razarači odnosa su i nepoštovanje, nastupanje iz pozicije roditelja (onoga koji zna što drugi treba raditi i želi drugoga mijenjati) ili djeteta (onoga koji je žrtva, koji se inati, koji čeka da se drugi promijeni), kritika, pasivna agresija. No tko smo mi? Odrasli ili ranjena bića koja nisu proradila svoje rane pa očekujemo da ih druga osoba riješi ili samo hodamo s njima vjerujući da je život takav i da se tu ništa ne može?

Što je ZAPRAVO tihi razvod?

Ja bih karakteristike, vjerovanja, osobine i ponašanja ljudi koji su u ovakvim partnerskim odnosima opisala na sljedeće načine:

1.Nemogućnost preuzimanja odgovornosti: za svoje greške, za svoja ponašanja, svoj život, svoje financije, svoje emocije. Težina i strah od suočavanja s prekidom i odlaskom (da ne govorim i o čestini povrijeđenog djetinjastog ega muškaraca koji vjeruje da je žena posjed) vrlo često su puno strašniji nego suočavanje s realitetom i preuzimanjem kontrole nad vlastitim životom. Ne, raskid nikako nije lagan i da, povrijedit će i vas i drugu osobu i djecu, no… što je zdravije? Suočiti se sa samim sobom i saznati što nas je dovelo do ovoga ili svakoga dana tonuti vjerujući kako je to ipak bolji izbor od sve ove nabrojane muke? I možete imati bilo koju izliku dok ja istovremeno poznajem žene koje su otišle s vrećicom u ruci, dvoje djece i koje rade 3 posla da bi bi osigurale život daleko od frajera koji su mizerni. (Da se razumijemo, postoje i muškarci koji odlaze, no žene su u ogromnoj prednosti po pitanju hrabrosti u vezi odlaska i uspjeha u snalaženju te izgradnji životnog zadovoljstva, a da nemaju “partnera u rezervi”.)

2.Vjerovanje da za nas ne postoji ljepši odnos – manjak samopoštovanja: svaka osoba koja nije zadovoljna svojim partnerskim odnosom zapravo ima nisko samopoštovanje. Kada se žalimo na drugu osobu, pravo pitanje koje trebamo postaviti samima sebi jest: “Zašto i dalje biram ostati ovdje?” (Slobodno navedite razloge pa se ponovno vratite na 1. stavku preuzimanja odgovornosti.) Neki bi sada jednostavno odgovorili: “Ma tko bi dijelo financije” što je sasvim legitiman razlog za ostanak samo bih, kada to ljudi govore, zaista voljela osjetiti i vidjeti da žive ispunjen, zadovoljan život te da su slobodni činiti što žele. I još jedno pitanje bih postavila: vjerujete li da zalužujete lijep odnos, u kojem vas se poštuje i vi poštujete drugu osobu; odnos u kojem možete biti to što jeste, u kojem možete i želite primati ljubav, davati najbolje od sebe.

3.Vjerovanje da nismo dovoljno dobri – nisko samopouzdanje: ovo se vjerovanje nadovezuje na prethodno. Često, u radu s klijentima i parovima, spominjem potrebu za moći koju mnogi od nas smatraju negativnom. Potreba za moći se, između ostalog, ostvaruje kroz ponos. Ostvaruje se na vrlo lijep i poželjan način i, kada bismo moć gledali kao poželjnu i brižnu, bilo bi nam svima puno ljepše. Ponos je zdrav. Ponos proizlazi iz samosvijesti, a u odnosu se ostvaruje tako da s drugom osobom jedva čekamo podijeliti ono što nam ide, u čemu smo dobri i na što smo ponosni. Paralelno smo i znatiželjni i željni čuti o drugoj osobi na isti način. Tako zajedno rastemo i podržavamo se umjesto da se natječemo, uspoređujemo, izrugujemo, umanjujemo, omalovažamo i slično. Dakle, rast u odnosu moguć je samo kada smo dobro sa sobom.

4.Zbunjivanje djece: iako mislimo da su naizgled funkcionalne obitelji sasvim u redu, djeca u takvim “cimerskim” brakovima svojih roditelja mogu osjećati da trebaju birati strane. Uče ne komunicirati, izbjegavaju izražavanje emocija, na sukob gledaju kao na razdor i od njega strahuju umjesto da mu pristupaju s osjećajem sigurnosti i međusobnog poštovanja u kojem slobodno izgovaraju mišljenja i emocije s ciljem zajedničkog rasta. Sukob je razmjena informacija; sve ostalo što od njega učinimo je problem s nama samima. Nadalje, djeca u takvim obiteljima ne znaju reći što im je potrebno jer o potrebama nikada nisu slušali. Vjeruju da je odnos “tehnikalija”, a ne siguran prostor za rast i samoostvarenje uz drugu osobu koja ih poštuje. Mogu biti posesivni u odnosima ili pak nikada se ne zauzeti za sebe.

5.Doživljaj poraza – vjerovanje da je razvod neuspjeh, razočaranje vlastitih roditelja (koji nemaju veze s našim brakom) ili pak da nismo uspjeli zadržati obitelj na okupu. Ovo zahtijeva potpuno novi tekst. Vjerovanja da nas razvod ili neke životne odluke određuju te da su dokaz naše vrijednosti su teme kojima se bavimo na psihoterapiji i koje su vrlo duboke, davno naučene, najčešće uz naše roditelje ili unutar okoline u kojoj smo odrasli. I to nije naše. Srž svakog ljudskog bića je netaknuta i nevina; ostalo sve su slojevi. Tuđe rane koje smo svjesno ili nesvjesno preuzeli na sebe. Razvod nije poraz; on može biti prilika za itekakvu izgradnju samopoštovanja. Roditeljima ne polažemo račune niti im imamo što dokazivati i ostajati tamo gdje nam nije dobro zato što bi to oni mogli doživjeti zapravo kao vlastiti neuspjeh koji reflektiraju na nas.

Kako da spriječimo nastajanje tihog razvoda? Koji su načini održavanja odnosa?

Priznati problem bez osuđivanja. Svi griješimo, zar ne? Kada god mislimo da mi nešto ne bismo ili da smo bolji od drugih, pozivam vas da se prisjetite kada ste u životu koristili barem malo slična ponašanja prema sebi ili prema drugima. Sigurna sam da u lepezi ponašanja imate i takvo 🙂  Nadalje, da bismo mogli preuzeti odgovornost, potrebno je osjećati sigurnost u odnosu, a većinom je riječ o nama samima. Druga osoba može biti vrlo poticajna i podržavajuća, a mi dalje ne moramo osjećati sigurnost reći što nas muči. Dakle, do nas je (ovdje isključujem nasilne odnose koji su po samoj prirodi nesigurni). Moćno je (ponovno vas vraćam na potrebu za moći) slušati bez potrebe da se drugoga osudi.

Slušati bez pametovanja, kritiziranja, ispravljanja. Slušati otvorenog srca i ponekad samo biti tu. Potreba da ispravljamo ili spašavamo stavlja nas u ranije spomenutu ulogu odraslog ili spašavatelja. A to nije partnerska uloga. Svrha partnerskog odnosa je suživot dviju samoostvarenih, zadovoljnih, sretnih individua koje se podržavaju, ohrabruju, vesele jedna drugoj, osvajaju, prepuštaju.

Mali koraci SVAKI DAN. Ovaj savjet je mnogima „bezvezan“. Osvijestite koliko puta u danu ispraznite baterije i NE uložite u partnerski odnos pa usporedite s količinom vremena ili kvalitetom koju uložite u odnos. Kada se ispraznimo, trebamo se i napuniti. I ako nemamo pune baterije, dolazimo do, na početku spomenutog burnouta, te ulazimo u začarani krug iz kojeg, s vremenom, neće biti moguće izaći.

Ne odgađajte pomoć jer bi moglo biti prekasno: parovi s kojima radim ponekad dođu prekasno. Često mislimo da ne treba raditi na odnosu, a često su u pitanju sram ili nemogućnost preuzimanja odgovornosti koju sam ranije spomenula. Također, dolazak na savjetovanje sa stavom da će se drugi promijeniti i „sada čuti kako se treba ponašati“ u samom startu je kriv i vodi u još veći razdor. U odnosu se obje strane mijenjaju.