Idemo razumjeti ponašanje adolescenata.

U zadnje vrijeme vijesti su preplavljene vršnjačkim nasiljem i kriminalističkim postupcima pa tako i podmetanjem požara u zagrebačkom neboderu. Ono što ću navoditi je generalno i nije sve crno bijelo. Dakako da na ponašanje djeteta utječu: socioekonomski status roditelja, djetetov kognitivni i emocionalni stupanj zrelosti, škola koju pohađa, skupina vršnjaka u kojoj se kreće te njegova slika o njemu samome. Faktora je mnogo i svaki slučaj je individualan, no idemo istaknuti neke najbitnije stavke.

Adolescentima je najvažnije zadovoljiti i ostvariti potrebu za moći, slobodom i zabavom. Ljubav su “prerasli” odnosno brigu roditelja i traženje iste stavljaju na zadnje mjesto jer su se uvjerili da ih roditelji vole i da su uvijek tu, što god oni napravili. Pa tako možemo doći do samih korijena odgoja, no o tome malo kasnije.

Kao djeci, potreba za ljubavi nam je na 1. mjestu. Ako roditelj ode, mi vjerujemo da nas je ostavio. Ako roditelj nosi drugo dijete, mi vjerujemo da nas roditelj više ne voli. Za pripadanje i ljubav bismo plakali, vrištali, tukli drugu djecu (neki to rade i kao odrasle, nezrele osobe). Kada malo porastemo, vršnjaci nam postaju broj 1. Oni su okruženje u kojem se želimo dokazati, kojem želimo pripadati; testiramo svoje granice kako bismo saznali do kuda možemo ići, gradimo sliku o sebi, uživamo u slobodi i na autoritet gledamo negativno.

Sada se vratimo na temelje odgoja i objasnimo malo autoritet: postoji siguran i anskiozni tip privrženosti djeteta prema roditelju. Sigurna je ona u kojoj je dijete jednako vrijedno kao roditelj (jednakost ne znači da je dijete u većoj odgovornosti; jednakost označava poštovanje, uvažavanje, znatiželju, uključivanje u život roditelja dok je odgovornost uvijek na roditelju koji mora biti zdrava i dobra okolnost za dijete). Uostalom, i prema Obiteljskom zakonu, roditelj je dužan štititi dijete od tjelesnog kažnjavanja i ponižavajućih postupaka, odgajati ga kao slobodnu, humanu, domoljubnu, moralnu, marljivu i osjećajnu osobu, te (prema potrebi) plaćati uzdržavanje za punoljetno dijete. Roditeljske obveze uključuju i donošenje odluka u vezi sa zdravljem djeteta, obrazovanjem i drugim bitnim životnim pitanjima. S druge strane anksiozna privrženost je ona u kojoj se dijete omalovažava, podcjenjuje, za njega se vjeruje da ništa ne zna i da je roditelj taj koji je u ulozi ispravljanja djeteta i govorenja što je za njega dobro. Tu spadaju i spašavanje djeteta te pretjerana zaštita od životnih iskustava, a sve to pod okriljem nezadovoljnog, nesretnog i nezrelog roditelja. Iz anksiozne privrženosti dijete često bježi među vršnjake i tamo traži spomenuto odobravanje, slobodu, pohvalu. Autoritet više nije sigurno mjesto u kojem se dijete može raspasti a da ga se poštuje, vidi i čuje već je autoritet ono što ga guši, od čega bježi, prostor gdje nije priznato, viđeno, poštovano, dovoljno i najbolje baš takvo kakvo je.

Stoga, ako razumijemo djetetove potrebe o kojima sam govorila i u svojem predavanju koje možete poslušati ovdje, ostvarivat ćemo kvalitetniji i bliskiji odnos s djetetom čak i kada ono poraste. Ako pogledamo potrebe koje sam na početku spomenula, možemo zaključiti da su im potrebni povjerenje, razgovor, uvažavanje, prepuštanje odgovornosti, sloboda i zanimanje za njih same. To ne podrazumijeva kazne, vikanje, ucjene i uvjetovanja kao ni određivanje što će dijete u životu raditi i u kojem će smjeru ići. Kako zaključci vas kao čitatelja ne bi otišli u smjeru u kojem ne želim, bitno mi je istaknuti da sve navedeno ukjučuje granice. No, granice nisu kazna. Granice su preuzimanje odgovornosti koje se uči od malih nogu.

Kako bi izgledala kazna a kako preuzimanje odgovornosti? Kazna bi bila nenajavljena i polazila bi iz povrede roditelja (“Dijete me ne poštuje”, “Ono bi trebalo mene slušati”, “Ja sam gazda ovdje”, “E sad će on vidjeti…”, “Ako mu ne mogu drugačije dokazati, onda…”). Kazne nikada nisu nikoga na dobro promijenile pa samim time nisu izrodile ni lijepa i ugodna ponašanja djeteta, a kamoli izgradila pozitivnu sliku koju dijete ima o sebi. Dapače, kazne rade upravo suprotno jer roditelji misle da nemaju moć (vraćam vas na početak: roditelj nije u ulozi moćnika već saveznika djetetu). Preuzimanje odgovornosti bi bilo: “Dogovor je takav, što ćemo napraviti ako se dogovor ne poštuje? Koji prijedlog daješ? Meni je to bitno jer je moja uloga brinuti o tebi. Ukoliko se ne možemo dogovoriti, nažalost ne mogu riskirati tvoju povredu ili da se nešto loše dogodi.” Ovo je samo jedan od bezbroj primjera izjava. Preuzimanje odgovornosti je: vidim te, čujem, poštujem, pitam za prijedlog i držim granicu iz poštovanja jer sam ja okolnost koja o tebi brine. Roditelj ovdje nije Moćnik već osoba koja je jednako vrijedna kao i dijete, koja preuzima odgovornost i skrb o djetetu, koja se zanima za dijete i uključuje da u donošenje odluke te uči granicama i (samo)poštovanju. Ukoliko ovako funkcioniramo s djecom, djeca će i tekako znati uspostaviti granicu na način da poštuje i sebe i druge, a ne da postane nasilnik ili vandal.

I zadnje, ali nimalo manje važno: postanimo napokon svjesni utjecaja društvenih mreža. Da, ne možete spriječiti da dijete kod nekog prijatelja gleda neprimjeren sadržaj kao što ne možete spriječiti ni da netko vrijeđa vaše dijete. Ne postoji stakleno zvono ispod kojeg možete utrpati svoje dijete. Danska je zabranila korištenje društvenih mreža mlađima od 15 godina. Daleko smo mi od osvještavanja posljedica mreža na mentalno zdravlje  mladih pa u odgoju svakako trebamo nadgledati sadržaj koji dijete prati, dijeli i što piše (doslovno provjeravajte poruke), razgovarati o ponašanju među vršnjacima; što je vašem djetetu bitno, kako se ponaša, kako se ono snalazi i gleda na samog sebe u skupini, što mu je bitno kod prijatelja i slično. Da, utjecaj je posvuda, no on ne mora umanjiti vašu povezanost s djetetom. Nitko vam ne može uzeti kvalitetno vrijeme i zanimanje za dijete. Nitko ne može uzeti zagrljaj, toplu riječ, slušanje, poštovanje. Ako mladi vole moć – dajte im uključivanje u kućanske odluke, pohvalu, razgovarajte o uspjesima, ponosu, osjećaju ispunjenosti i zahvalnosti. Dajte im prostor, dijelite s njima i svoje priče, pitajte ih za savjet. Neka vam budu saveznici i inspiracija za učenje jer su mudri i puni ideja! Tako neće u neprimjerenim i opasnim okolnostima tražiti ono što im nedostaje već će se puniti u svojem sigurnom okruženju. Nitko od nas nema potrebu raditi ništa loše sve dok mu je dobro i dok je zadovoljna osoba.

I ako vas zanima: upoznavanje djetetovih potreba, što se krije ispod emocija, kako prihvatiti da ne možemo upravljati budućnosti i izborima djeteta, koja je ZAPRAVO uloga roditelja, čarobne riječi u komunikaciji te rad na sebi u pogledu prepoznavanja vlastitih nezadovoljenih potreba, uloga koje preuzimate uz dijete, osvještavanja emocija u nezadovoljstvu te vježbanja otpuštanja emocija, svakako proučite predavanje 🙂