Kada razvod nije rješenje?
Došli smo do statistike da se u Hrvatskoj svaki 2. brak raspada. Neki od razloga su bolja financijska stabilnost žena i neovisnost pa osvještavanje žena o vlastitim pravima, umrežavanje žena i međusobna podrška i tako dalje. O sličnome sam pisala i za Women in Adria prije određenog vremena.
No, sada bih o tome kada nam razvod nije najbolja opcija i zapravo nema smisla dugoročno. Svakako zagovaram razvod kada se trpi nasilje (s bilo koje strane; muškarci više trpe emocionalno i psihičko nasilje dok žene financijsko i fizičko nasilje) ili kada se toliko razilazimo da više nema apsolutno nikakvog intimnog odnosa niti potrebe za fizičkim dodirom i povezanosti u bilo kojem obliku, kada ostajemo samo zbog djece, kada nemamo osjećaj da ovdje pripadamo, da nas se cijeni, uvažava i želi, kada nemamo potrebu za zajedništvom.
S druge strane, tko sam ja da sudim, no ono što vjerujem i zagovaram jest da ćemo radije ostati nesretni nego se pobrinuti za vlastitu sreću i uhvatiti u koštac s promjenama koje su neminovno neugodne (na prvu; dugoročno nisu). Ipak, na svijetu je više nesretnih nego sretnih odnosa.
Razvod svakako nema smisla ukoliko niste spremni:
- proraditi prekid,
- raditi na odnosu s djecom,
- preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje,
- raditi na boli, opraštanju, otpuštanju krivnje i samookrivljavanja,
- biti sretni, ispunjeni i bogati iznutra.
Krenimo redom:
1. Prorada prekida: često u radu s klijentima na temu razvoda, govorim da je najprije potrebno proraditi prekid kako bismo bili dobri roditelji i kako ne bismo naš odnos reflektirali na našu djecu. Ukoliko nemamo djecu, gubitak je svejedno ogroman i često ljudi ne shvaćaju (ili ne žele osvijestiti) da je razvod – ogromna bol. A kada ogromna bol u životu nastupi onda smo tužni, povrijeđeni, imamo osjećaj usamljenosti iako smo okruženi ljudima, može postojati osjećaj razočaranja, manje vrijednosti, beznađa. Tako da, ako osvijestimo da je razvod odnosno prekid ogroman gubitak, u startu možemo osvijestiti da je potrebno vrijeme, ali i naš trud i samosuosjećanje kako bismo ranu zakrpali i oporavili se. Bol je neminovna i nije lagana. Iz boli svakako možemo narasti odnosno bez boli nitko nije napredovao.
2. Odnos s djecom: iako na prvu zvuči nerealno, istina je da razvod ne mora na loše mijenjati našu roditeljsku ulogu što dokazuje i činjenica da neki ljudi postaju bolji roditelji upravo nakon razvoda. Zašto? Jer su prodisali, jer su se oslobodili okova, jer su se pobrinuli za sebe i poštuju same sebe. S time u paketu dolazi i zadovoljstvo roditeljskom ulogom. No, ukoliko vjerujete da je drugi roditelj bolji od vas i spremni ste se suditi i djecu vući po procedurama, ukoliko vjerujete da drugi roditelj vama može „oteti“ vaš odnos s djecom, ukoliko vjerujete da razvodom nećete više imati kontrolu nad svime (niste ju imali ni u braku, vjerujte mi) onda ne znam kakvo zadovoljstvo će vam razvod donijeti osim trauma koje ćete nanijeti djetetu i većeg osobnog nezadovoljstva. Ipak najveće rane ostavlja loš odnos roditelja nakon razvoda nego sam moment razvoda i činjenica da od sad djeca žive na dvije adrese. Dakle, umjesto prenošenja informacija preko djeteta, svađanja, nepoštivanja dogovora i slično, usmjerite se na zadovoljstvo vlastitom roditeljskom ulogom što god drugi roditelj radio.
3. Preuzimanje odgovornosti: zreli ljudi spremni su preuzeti odgovornost za vlastite postupke, spremni su učiniti samoprocjenu, izići iz uloge žrtve ili onoga tko zna bolje; spremni su osvijestiti što nije poželjno ponašanje (za njih same, ali i za druge) i činiti promjene. Često u grupama podrške koje vodim čujem okrivljavanje sebe samih za ono što smo činili. Prošlost svakako ne možemo mijenjati, no danas imamo priliku sagledati što želimo mijenjati i korak po korak kročiti u zadovoljniju realnost.
4. Otpuštanje boli, oprosta i (samo)okrivljavanja: nastavno na prvu stavku, teško je nama samima priznati da smo razočarani, da nam se svijet srušio, da nemamo povjerenja u potencijalne nove partnere, da mi nismo dobro sa samima sobom, razočarani smo u sebe same. Ranjivost nije laka i zapravo je za – hrabre. Čak i dok radim s parovima primjećujem koliko je potrebno biti hrabar reći svoju potrebu ili emociju na glas, dok smo ranjivi. Pa u skladu s time, urušavanje svijeta poput razvoda itekako donosi krhkost, raspadanje, ranjivost. Nakon nekoliko godina rada s ljudima koji traže podršku tijekom razvoda, kreirala sam online program podrške tijekom razvoda kojim sam pokrila sve faze oporavka, odnos s drugim roditeljem te odnos s djetetom. Za otpuštanje i oporavak itekako su nam potrebni podrška, drugi odnosi, naše ostale uloge, povezivanje s ljudima sličnog iskustva. Da bismo mogli biti ranjivi, potrebno je zaroniti u naše najdublje dijelove, biti podržavajući sami sa sobom i razumjeti se. Kroz razumijevanje dolazi oporavak.
5. Ispunjenost i mir sa sobom: citirat ću Edith Evu Eger: „Bol je univerzalna, patnja je izbor.“ Kada prođemo sve faze oporavka, uložimo u same sebe, kada se posvetimo sebi i življenju ispunjenog života (imali novog/u partnera/icu ili ne, imali djecu ili ne), dolazimo do osjećaja slobode, mira, zahvalnosti, ispunjenosti. Ljudi često vjeruju da oprost moramo dati drugima, no potrebno je oprostiti sebi. Oprostiti si biranje takve osobe, onoga što (ni)smo činili, prošlosti i izbora koje smo radili. Iz boli može proizaći samosvijest, samosuosjećanje i samopoštovanje samo ako tražimo, ako smo strpljivi i ako vjerujemo da promjena dolazi postepeno. Znate za onu: „dva koraka naprijed, jedan unatrag“. Malo po malo, usmjeravajte se na ono što imate umjesto nemate. Budite pažljivi i brižni prema sebi samima. Polako će nastupiti mir, a iza sebe ćete vidjeti sav put kojim ste prošli i ispunit će vas blagoslov.
