Preporuke Grada Zagreba o zabrani korištenja mobitela u školi.

Prisjećam se svojeg rada u srednjoj školi kao stručne suradnice pedagoginje i jednog oca, koji mi je nakon poduljeg razgovora o ponašanju njegovog sina, odgovorio da mu ne može uzeti mobitel i ekrane općenito. I vjerujem mu. U toj dobi je već vrag odnio šalu i postoji velika mogućnost da se njihov odnos nikada ne popravi (iako čvrsto, kao psihoterapeutkinja, vjerujem da se odnosi uvijek mogu popraviti). No, ovakav stav roditelja i ponašanja kojima je mladić pokazivao nezadovoljstvo sobom i oko sebe, teško će dovesti do promjene, povezivanja i životnog zadovoljstva sina.

Grad Zagreb izdao je preporuku osnovnim školama o zabrani korištenja mobitela u školi

na temelju istraživanja koja pokazuju višestruke negativne učinke korištenja mobitela: od problema s mentalnim zdravljem, što nam treba biti apsolutni prioritet, do lošijeg sna, slabije koncentracije, narušenih obiteljskih odnosa, pa sve do izloženosti online nasilju i cyberbullyingu.

A ja bih rekla da su narušeni obiteljski odnosi ne posljedica već startna pozicija za loš utjecaj digitalnog svijeta na dijete. Pišem loš jer se ekrani itekako mogu pametno iskoristiti kao i chatGPT koji može, na primjer, služiti za olakšavanje rada i biti asistent u rješavanju konkretnog poslovnog problema uz vođenu asistenciju, umjesto bivanja prijatelja te dijagnosticiranja nepostojećih dijagnoza partnera kojim smo nezadovoljni.

Netflixova mini serija Secrets We Keep odlično prikazuje vrlo negativan utjecaj nestvarnog svijeta u koje se dijete povlači kako bi izbjeglo promatranje lošeg braka svojih roditelja, kako bi pobjeglo od pretjeranog nadzora majke, helikopterskog načina odgajanja iz majčinih nezadovoljenih potreba i siromašnih uloga što rezultira usamljenošću i dovođenjem djeteta u centar svojeg svijeta pod vjerovanjem da ona najbolje zna što je za njezino dijete dobro, da je njezino dijete pristojno, brižno i mentalno stabilno, a rezultira njezinim verbalno agresivnim napadom na sustav i školu kada se otkrije da je upravo njezino dijete jedan od glavnih aktera cyberbullyinga.

Pa me to dovodi do razmišljanja o odnosu roditelja i djeteta. O čemu bih ja drugo nego o odnosu; ipak vjerujem da su dobri i zdravi odnosi te povezanost unutar obitelji jedan od ključnih faktora mentalnog zdravlja svakoga od nas.

Donosim vam nekoliko pitanja za promišljanje o granicama, odnosu s djetetom, vašim emocijama uz dijete i vašem životnom zadovoljstvu općenito jer je to sve preduvjet za stabilan i dobar odnos s djetetom unutar kojeg ćemo lako ograničiti upotrebu ekrana, imati uvid u to što dijet radi, lakše ćemo doći do potreba djeteta i lakše će se dijete otvoriti i prepustiti te iskreno i na vrijeme reći kada do problema dođe (s time da će dijete znati problem prepoznati na vrijeme).

Pitanje granica: od malih nogu djeca izgovaraju jednu dobro poznatu (nekima vrlo napornu) rečenicu: „Dosadno mi je.“ Mnogi stručnjaci tvrde kako je dosada sjajna uvertira u razvijanje mašte i kreativnosti, no problem nastaje kada roditelj ne može podnijeti ili čuti tu izjavu, a još više kada nastoji izvući dijete iz takvog stanja jer roditelja – sam po sebi – ne zna što bi s time. Dakle, pitanje je zašto ne možemo podnijeti da je djetetu dosadno?! Na koji način mi čujemo tu izjavu, što mislimo da bismo mi onda trebali, zašto imamo potrebu spašavati dijete, zašto vjerujemo da je naša uloga išta poduzeti po tom pitanju. Volim reći da granica sama po sebi nije problem. Test je emocionalno izdržati granicu koju uspostavimo jer u tom periodu iz nas izlaze naše povrede, muke, preispitivanja… To je ono s čime mi trebamo znati živjeti pa tako i s frustracijama djeteta kada ga ne želimo izbaviti iz dosade. Uostalom, posao i zadatak roditelja jest pustiti dijete da se nauči snalaziti s nelagodom pa tako i s dosadom.
p.s. od 28.9. u Klubu snažnih žena jedan cijeli mjesec obrađujemo temu granica.
Pitanje olakšavanja težine roditeljstva: zašto je nama kao roditeljima lakše djetetu dati ekran nego se njime baviti? Zašto u restoranu, dok je dijete mirno, već u startu pripremimo ekran ispred tanjura, dok objed nije ni krenuo? Zašto u parkiću, dok djetetu dajemo kašicu automatski pokrećemo crtić koji dijete još nije u stanju ni pratiti? Čega nas je strah? Da ne možemo nositi djetetovo ponašanje? Da će nas drugi čudno gledati? Da se nećemo snaći? I kada se ne snađemo, što je tu toliko grozno i netrpeljivo? Zašto nam ekran postaje rješenje za sve? Volim reći da nemam ništa protiv davanja ekrana (nakon 3. godine) pogotovo kada se koriste zajedno s roditeljima, u edukativne svrhe ili uz koje se s djetetom razgovara i analizira sadržaj. Također, loše je kada ekrani postanu nagrada ili kazna: dajemo ih kada je dijete nešto zaslužilo ili oduzimamo kada je loše bez da se uz to povežemo s djetetom i otkrijemo uzrok njegovom nezadovoljstvu. Dijete tada nije motivirano za promjenu jer ne vidi smisla u promjeni ponašanja već ponašanje mijenja sa svrhom da dobije ekrane. Problem nije riješen, a odnos smo još više stavili u stranu.

Tako dolazimo do treće stavke: zabrane ne pale. Ja prva u kazni nisam učila već sam spavala na knjizi. Učila sam kad mi je gorilo pod nogama ili kada me gradivo zanimalo. O tome nisam razgovarala s roditeljima jer je jedina uputa bila da učim i da sam u kazni dok ne naučim. Tako je naš zadatak, umjesto kazni, prijetnji i u konačnici oduzimanja ekrana, saznati što dijete voli na sebi, što ga veseli u školi, na što je ponosno, kako sebe doživljava u krugu vršnjaka, kako gleda na pogreške i ono u čemu nije sjajno itd. U središtu su naše potrebe, boli, želje i emocije, a ne provjera izvršenih zadataka poput ocjena, učenja, ispunjavanja obaveza. (Da, i to je bitno, no stabilan odnos i stabilno mentalno zdravlje preduvjet su za sve ostalo pa tako i dobar uspjeh.)

Da bismo to sve mogli… bitno je zapitati se:

  • Prepoznajem li ja svoje vlastite potrebe?
  • U kojoj mjeri sam zadovoljan/na kao roditelj, partner/ica, kolega/ica, osoba generalno?
  • Što me u životu ispunjava, na koji način to dijelim s bližnjima?
  • Na koji način govorim svoje muke, ranjiv/a sam, tražim pomoć, brinem o drugima?
  • Kako poštujem vlastite granica, a da pritom poštujem i druge?
  • Kako punim baterije?
  • Jesam li zadovoljna, samopouzdana, zahvalna, ispunjena osoba?

Sve dok roditelj nije dobro sa sobom, ne može imati ni kvalitetan odnos s djetetom.

I za kraj, reći ću džabe nam preporuke dok se ne počnu provoditi mjere propisane Pravilnikom o kriterijima za izricanje pedagoških mjera pritom najviše mislim na stajanje na kraj roditeljima koji ruše autoritet učiteljima stavljajući dijete na pijedestal i vjerujući da oni najbolje znaju što je za odgojno-obrazovni sustav najbolje bez da su povezani sa svojim djetetom ili se školovali i visoko obrazovali za taj posao. No, to je tema za novu kolumnu 🙂