Razvod je sjajan test za vašu emocionalnu i psihičku zrelost i stabilnost. Test koliko ste zreli, odrasli, spremni preuzeti odgovornost i biti zadovoljni svojim životom.

Što se najčešće događa?

Ukoliko stupimo u novi partnerski odnos, prešućujemo drugom roditelju i djeci situaciju kakve zaista je, a činjenica je da imamo novog/u partnera/icu.

Na alimentaciju gledamo (točnije muškarci) kao da ju daju majci umjesto da su svjesni kako je alimentacija pravo djeteta i dužnost roditelja kada dijete kod njega ne stanuje primarno niti provodi većinu vremena s njime.

Podrazumijevamo da možemo doći kada želimo, preskakati dogovore, ne poštivati tuđe vrijeme i vrijeme djeteta.

Dijete uplićemo u naše nerazriješene boli i rane pa mu prenosimo što smo razgovarali s drugim roditeljem, stavljamo ga u ulogu spašavatelja ili miritelja, pucamo pred djetetom, komentiramo i ogovaramo drugog roditelja.

Ne postavljamo jasne granice, ne stavljamo „na papir“ sve jer podrazumijevamo da je razvod „fluidan“. A razvod je sve samo ne „fleksibilan dogovor“.

Iz čega sve ide i zašto se tako ponašamo?

Iz nemogućnosti da preuzmemo odgovornost: kažemo kako stvari stoje, suočimo dijete s odlaskom, prestanemo okrivljavati drugog roditelja, osvijestimo svoje emocije.

Ponašamo se iz pozicije djeteta ili odraslog. Pozicija djeteta je kada se durimo, inatimo, ne poštujemo dogovor, provociramo, rugamo, ogovaramo, povlačimo se i šutimo ili vičemo bez da podvučemo crtu i uspostavimo granicu. Iz pozicije roditelja djelujemo na način da ucjenjujemo, prijetimo, kažnjavamo, kritiziramo, govorimo protiv drugog roditelja pred djetetom, kažnjavamo.

Iz vjerovanja da je druga osoba kriva jer „se nama svijet srušio“, iz žaljenja samoga/same sebe, iz neizgrađenog samopoštovanja, iz neostvarenosti i nesamostalnosti: optužujemo, krivimo, žalimo se, nabrajamo greške iz prošlosti, vrtimo se u krug s krivnjom i okrivljavanjem.

Sve iz straha, srama, osude, neprihvaćanja samoga/same sebe ili neprihvaćanja nas i naše odluke od strane okoline; iz tuge, ljutnje, povrijeđenosti i usamljenosti.

Kako onda sa svime time?

Za početak, potrebno je da razvod zaista gledamo kako vrlo težak događaj i urušavanje sustava vrijednosti (jedan brak do kraja života, obitelj kao jedno i zajedno, ja kao razvedena osoba), idealnih slika (o sebi i partneru/ici kakav/va je bio/la na početku veze) i svega što smo mislili da će biti (nitko ne stupa u brak s namjerom da prolazi mukotrpan razvod). Kada sagledamo realno onda ćemo moći imati više razumijevanja za sebe i drugu osobu koja prolazi iste emocije samo na drugačiji način.

Razvod donosi bol, tugu, ljutnju, krivnju, usamljenost, razočaranje, strah, bespomoćnost, strepnju, neizvjesnost, novo i nepoznato. To je činjenica. Ali činjenica je i da se svi mi možemo pobrinuti za same sebe i proraditi gubitak. Ne smatra se bezveze da je razvod drugi po redu traumatski događaj odmah nakon smrti voljene osobe.

Što onda poduzeti i kako si pomoći?

Potražiti stručnu pomoć i podršku bližnjih. Jedan od načina je zajednica Iznova. (dostupna i kao mobilna aplikacija) koju sam kreirala baš sa ciljem umrežavanja, mogućnosti postavljanja pitanja i educiranja, povezivanja s drugim ženama, stručnog vodstva i stvaranja prostora za oporavak i povezivanje. Velik dio oporavka čini povezivanje s drugim ljudima pogotovo onima koji su prošli slično.

 

Tu je i besplatni vodič kroz razvod koji možeš preuzeti klikom na ovu poveznicu.

Nadalje, učiti biti s emocijama i boli kako ne bismo reaktivno iz njih djelovali već čuli svoje potrebe. Iza svake emocije su povreda, nezadovoljena potreba, ranjeni dio nas. Ako sebi možemo pristupiti sa suosjećanjem bit ćemo najprije dobri za sebe, a onda i za druge oko nas pa u krajnjem slučaju i svoje dijete. Samosuosjećanjeje važan dio oporavka: znati pružiti sebi ono što nikada nismo dobili, znati zacijeliti od boli koje smo prošli još i kao djeca, znati razumjeti vlastitu muku kako bismo ju mogli proraditi umjesto optuživati druge ljude i okolnosti za svoj život. Život se dogodi, a mi odlučujemo što ćemo s njime.

Biti strpljivi, svjesni vremena koje treba proći i procesa koji je pred nama. Od gubitka se ne oporavljamo preko noći; gubitak donosi introspekciju, razumijevanje, promjenu percepcije, slike i stava o sebi, ponašanja, promjenu odnosa… Kada se suočimo s najmračnijim i najbolnijim dijelovima sebe, potrebno je vrijeme da zacijelimo. Bez procesa nema oporavka, a proces je najteži dio putovanja, no zato je najplodonosniji.

Uz sve navedeno, dolazi i empatija, promjena percepcije razvoda i o drugom roditelju iz čega proizlazi komunikacija s poštovanjem, izgovaranje granica poštivanjem druge osobe, dobar i zdrav odnos s djetetom, a na kraju i unutarnji mir.

Razvod je bol, ali iz boli itekako možemo narasti.