Što sve bračna terapije NIJE.

Jedna od čestih rečenica koju čujem (u slučaju da ljudi ne žele popraviti odnos ili promijeniti sebe) jest: “Žena je htjela da dođemo” kojom automatski, možda i nesvjesno, poručujemo: ovdje ja ne pripadam, ovo nije moj problem, sa mnom i meni je sve dobro, ovo je njezina odgovornost (…) a sve to je uvod u tekst koji je pred vama.

Nedavno sam i na Instagramu objavila objavu na tu temu, a u ovom tekstu ću proširiti kontekst jer društvene mreže ne trpe duljinu i pretjerano razmišljanje o tekstu.

 

Pa krenimo redom na mitove.

Mit broj 1: Dovoljno je da se samo jedna strana promijeni.

Za odnos je potrebno dvoje i, iako smo odrasli vjerujući a i nastavljamo govoriti kad smo u braku da imamo bolju ili goru polovicu, odnos je 100% odgovornost jedne i druge strane. Nismo mi ničija polovica niti dijelimo odgovornost. Ono što dijelimo jest odnos/brak/veza koju biramo svakodnevno, dijelimo troškove, obaveze, krevet, obroke. Odnos nije računica, nije “ti si meni pa sam ja tebi”, odnos nije “ti se trebaš popraviti”. Uostalom, nitko vas ne može natjerati na promjenu pa čak i kada izjavite da ste tu zbog druge osobe – ipak imate nekog interesa biti u toj prostoriji zajedno. Pitanje je samo što skrivate, na što niste spremni ili od čega strahujete. I dodatno: ako se jedna osoba i promijeni, moguće je da će poželjeti otići iz odnosa u kojem je loše ili u kojem druga osoba sebe vidi bez mane. Nitko nije bez mane 😉 p.s. moguće da i strah od onoga što dolazi i što bi moglo biti na van izgleda kao otpor, a to je isto sjajno donijeti u terapiju!

Mit broj 2: Odnos je lako popraviti, u samo par susreta.

Kao i individualna psihoterapija, tako i bračna zahtijeva vrijeme i promjenu. Promjene ne dolaze preko noći kao što vam preko noći nije postalo ni loše. Kako sam ranije naglasila, za napredak je potrebna promjena obje strane što ovisi samo o nama samima. Morate biti spremni sve s terapije “ponijeti kući”, premostiti ego, znati biti s emocijama, znati slušati i razumjeti drugu stranu bez ispravljanja i žalopojki.

Mit broj 3: Bračna terapija je za one kojima je zaista loše.

Smatrajte psihoterapiju mentalnom higijenom kao što je pranje zubi tjelesna higijena, a tjelovježba duhovna. Ako je to nešto čime redovito pobrinemo za sebe, postanemo svjesniji sebe i svojih ponašanja pa tako i okoline u kojoj jesmo, ako je psihoterapija prostor za preuzimanje odgovornosti onda se na to ne čeka kada “voda dođe do grla” iako većina ljudi to napravi. Uostalom, mijenjamo se zaista kada nam “voda dođe do grla” te kada nam promjena ima smisla i ovako, po starom, više ne možemo. Što kasnije dođemo na psihoterapiju, to imamo više iskustva, znanja, “dokaza” i teže je mijenjati se. Ne bih bila psihoterapeutkinja da ne vjerujem kako se svako biće može promijeniti, no što smo stariji to je teže i sve manje imamo strpljenja “dočekati” promjenu. Najbrže napreduju parovi koji trebaju poraditi na komunikaciji, a koji su već u startu svjesniji, otvoreniji za promjene, u dodiru s emocijama, spremni čuti i uskladiti se.

Mit broj 4: Terapeut zauzima strane i dokazat će tko je u pravu.

Svakako nije profesionalno ni etično da terapeut zauzima stranu i svakako na terapeutu nije da dokaže tko je u pravu, a tko nije. Ja volim parovima reći da ne posjedujem vagu kojom ćemo izmjeriti čija je ljubav “bolja” i tko se više trudi jer, kada smo povrijeđeni, uvijek ćemo za sebe reći da se trudimo više, ili da znamo bolje, ili da je nama teže. Pa se onda otvara prostor za samoprocjenu i otkrivanje naučenih obrazaca i očekivanja od partnera/ice. Ono što psihoterapeut radi jest držanje prostora za frustraciju, “prevođenje” izjava, otkrivanje naučenih obrzaca, učenje komuniciranju, otvaranje i držanje sigurnog prostora za iznošenje emocija, nazivanje ponašanja pravima imenom (u slučaju nasilja; kada nasilnik umanjuje postupke, a žrtva ih nije svjesna ili ih ne želi priznati/izgovoriti) i slično.

Ukoliko ste spremni preuzeti odgovornost za sebe i svoje odnose ili svoj brak, slobodno pogledajte moj rad i usluge.