Pred vama je tekst napisan krajem 2018. godine.
I nakon skoro 2 godine djeteta u mojem životu još mi je uvijek neobično da sam MAMA. Ja, koja sam mentalno „zapela“ u 25. godini (uskoro 31 s ponosom)!?!!
Majka sam djevojčice koja trenutno ima godinu i 3 mjeseca (nikada nisam starost djeteta računala po mjesecima). Palčica, rođena mjesec dana ranije, carski rez.
No, vratimo se temi. Nakon mjesec dana boravka u bolnici zbog njezine težine i hipoglikemije (zbog manje težine; sada je sve ok), stigle smo kući. Moj suprug je često na moje izjave: „Bit ćemo roditelji, doći će do promjena, više nema zabave na sve strane“ i slično znao izjaviti: „Ma neće, sve će biti kako je i sada.“ Hmh.. bivši suprug, točnije.
Nakon 5 dana boravka kod kuće, jednu večer me zamolio da sjednem pored njega i riječi su potekle: „Više te ne volim, osjećam da ti mene ne voliš, zaletjeli smo se, želim razvod, ovako je najbolje, najbolje je i za nju dok je još ovako mala, nisam ti htio reći dok si bila trudna, nema povratka…“
Sjećam se da sam tijekom njegovog monologa sjedila i buljila u jednu točku ormara ispred mene. Bila sam svjesna svega što govori, a opet kao da je bilo u magli. Još nisu krenule suze jer takvo nešto čuti je… neshvatljivo. Jako teško probavljivo. U tom trenutku. Pa su nakon nekoliko minuta krenula preklinjanja, suze, molbe, objašnjavanja, izjave ljubavi. „Ne, gotovo je. Odlučio sam.“ Kako bi rekla jedna moja poznanica: „Ne želim se više igrati braka.“ Slom. Praznina. Nemogućnost razmišljanja o ičemu.
Uslijedile su večeri ridanja, preklinjanja, svađanja (preblaga riječ), opravdavanja. Uzalud. Jednu večer sam zapalila cigaretu nakon mnogo mjeseci apstinencije (dojila sam), popila Normabel prvi put u životu i popila pivu. Izašla sam u vrt, buljila u noć (bio je 11. mjesec) i… čekala neku misao. Tada sam izrekla da shvaćam zašto ljudi čine samoubojstva. Nikada nisam imala potrebu nauditi si, ali u tom trenutku sam osjetila da doživljavam blagi živčani slom i da gubim tlo pod nogama. I u tom trenutku sam rekla kroz zube i potoke suza: Ok. Sada ćeš ili završiti u ludnici ili se primaš posla. Ne dozvoljavam nikome, čak ni osobi koju volim, da me dovede do ludila.” Nakon mjesec dana svađe, njegovog izbivanja iz kuće, brinući se sama o djetetu dok mi je u kući stranac koji spava na kauču u dnevnoj sobi, odlučila sam da se odseli na što sam dobila odgovor da kako sada želim da ode, a volim ga i preklinjem da se predomisli. Odgovorila sam da u ovom otrovnom okruženju ne želim više živjeti. Ma, nije do fizičkog kontakta i pomoći. Do emocionalne podrške je. Osjećaja odbačenosti, nevoljenosti, izostanka zagrljaja, utjehe, razgovora, ljubavi.
Da nije bilo moje mame i svekrve, vjerojatno bih izgubila mnogo više kila nego što jesam jer nisam imala potrebu za jelom, mučila sam se s izdajanjem i dojenjem jer Palčica nije baš bila raspoložena za jelo odnosno brzo bi zaspala tijekom dojenja i bilo ju je nemoguće probuditi.
Prolazila sam kroz faze očaja, izgubljenosti, nadanja, govorenja sebi da moram biti jaka, psovanja, mržnje… Prestala sam se smijati. Ja, osoba koja ne skida osmijeh s lica. Čekala bih da Palčica zaspi kako bih mogla ponovno plakati.
Tada sam počela čitati knjigu Jorgea Bucaya „Put suza“. Sjajna knjiga koja govori o procesu žalovanja. Faze koje on navodi sam zaista prolazila i za mene su bile iscjeljujuće: nevjerica, regresija, bijes, krivnja, očaj, identifikacija i produktivnost, prihvaćanje. „Mogu birati. Nastaviti ili umrijeti ovdje.“
Osoba sam koja se, kada naiđe na prepreku, prima posla. Tako sam odlučila krenuti na psihoterapiju što je jedna od boljih odluka koju sam donijela i akcija koje sam poduzela. Trajala je skoro 3 mjeseca. Prije prvog susreta sam se skoro okrenula i otišla. Bojala sam se suočavanja s realnosti. Bojala sam se priznavanja i svoje krivice u odnosu. Kroz terapiju sam shvatila da nimalo ne volim sebe, da ne znam odraditi proces boli i da bježim od nje jer uvijek gledam na rješenje umjesto na procesuiranje svega što se dogodilo. No, voljenje sebe je jedna druga tema.
Ono što želim reći jest da su u odnosu uvijek dvoje. Ovime nisam htjela osuditi svojeg bivšeg supruga i sasuti drvlje i kamenje na njega. Nakon ovog saznanja odlučila sam raditi na sebi, odlučila sam upoznati sebe, odlučila sam se voljeti, odlučila sam naučiti kako je biti sama, odlučila sam promatrati razvoj mojeg djeteta kao najljepše čudo koje postoji. Odlučila sam boriti se. Ne zbog njega ili drugih. Zbog sebe. Shvatila sam da se ne poznajem, shvatila sam da ne marim dovoljno za odnose koje imam. Shvatila sam da ono što misliš možeš reći na puno njegujući i brižniji način. Shvatila sam da najprije moraš voljeti sebe kako bi volio druge oko sebe.
Ovu Novu godinu dočekala sam sama, Palčica je prespavala svu pucnjavu oko nas. Sredila sam se, obukla najbolje donje rublje, našminkala se i obukla haljinu. Sjela sam u dnevnu sobu pola sata prije ponoći, zažmirila i rekla si: „Ok Sara, ajmo proći sve što je bilo.“ Vratila sam cijeli film, potekle su mi suze. Ali, ne zbog tuge već zbog radosti, snage koju imam i spoznaje da se volim. Sve što sam napravila sam napokon rekla sebi: „Svaka ti čast.“ Nimalo oholo, umišljeno i sebično. I bila sam zadovoljna sobom. U ovoj situaciji odlučila sam voljeti sebe. Ne vjerujem da je čovjeku potrebna tragedija u životu kako bi se „naučio pameti“. Vjerujem da u svakoj okolnosti biraš što ćeš poduzeti. A ja sam se odlučila za rast. A o nošenju s krivnjom u nekoj drugoj temi.. Rastala sam se prije 2 mjeseca. Neki bi rekli: sretno razvedena.
