Kako smo došli do toga da se više ne razumijemo, da sve uzimamo zdravo za gotovo, da se ne poštujemo, ne pitamo jedno drugo kako smo, ne razumijemo se i nastojimo promijeniti drugu osobu? Ili možda ono najgore.. odustajemo. Povlačimo se, šutimo, pronalazimo neka nova zadovoljstva da bismo opstali u odnosu u kojem se ne ostvarujemo. Živimo u odnosu koji je razmjena podataka, razmjena djece i podjela novaca, a zajedništvo se jedino primjećuje u zajedničkom odlasku obiteljima.
Kada smo preuzeli uloge nadača ili žrtve? Ulogu “ti si meni pa ću ja tebi”, “nikada te nema, sve moram sam/a”, “ugrožavaš me jer brineš samo o sebi”, “znam kako je najbolje i pusti mene da sve obavim”. Kada je ljubav postala navika, a ne odabir?
Prisjetite se razloga zbog kojih ste odabrali današnjeg/u partnera/icu. Vrlo je vjerojatno da vam je njegova/njezina osobina s početka veze danas nepodnošljiva. To bi moglo biti slušanje i pozornost na početku veze, a danas ga/ju tjerate da progovori. Na početku je to mogao biti humor, a danas je nepodnošenje neozbiljnosti i količine zabave. Nekada je bilo lijepo utješiti drugu osobu, danas priželjkujemo da uzme konce u svoje ruke i pobrine se za vlastito zadovoljstvo umjesto da nas guši.
Prisjetite se iz kojih ste razloga odabrali tog/tu partnera/icu. Svi znamo da se ljudi mijenjaju, no vjerujemo li u to zaista? Nakon 10 godina partnerskog odnosa je li realno da nam se sviđaju iste stvari, da na isti način percipiramo svijet i odnose, da imamo jednake želje i načine na koje se ponašamo kao onda na početku odnosa? Svi ćete, vjerojatno, odgovoriti da nije. Gdje onda nastaje problem?
Vrlo često je stjecanje roditeljske uloge prekretnica u partnerskom odnosu. Muškarci nemaju iskustvo odrastanja djeteta u njihovom tijelu pa je tako njihova roditeljska uloga više naučena nego stečena iskustvom dijeljenja tijela s drugim bićem. Također, mnogi od njih se kasnije zbliže s djetetom (naravno da postoje iznimke) jer svoju roditeljsku ulogu više realiziraju kroz zabavu nego zbližavanje kakvim ga žene poimaju. Tu je i nedostatak vremena, upoznavanje samoga/same sebe u novoj ulozi, reorganizacija i tako dalje. Kao žene sjedamo pored partnera u ulozi majke umjesto u ulozi ljubavnice (zavodnice). Fokusiramo se na ulogu žrtve (mnoge žene ovdje razvijaju krivnju) umjesto na aktivnu ulogu u odnosu koja se realizira kroz povezivanje, dijeljenje i uključivanje partnera u odgoj, odnos… Muškarci preuzimaju urođenu im ulogu predvodnika obitelji koji istoj osigurava preživljavanje i zbrinutost. Ako se zakopamo u osudu i osjećaj usamljenosti, nastupaju okrivljavanje, optuživanje, prigovaranje i udaljavanje. S druge strane, žene danas (u nametnutim očekivanjima društva i sve većoj rasprostranjenosti i dostupnosti informacija te mogućnostima za napredak) preuzimaju ulogu vođe obitelji te one koja je zaslužna za zadovoljstvo svih članova obitelji, istovremeno držeći “sva 4 ugla kuće”. U tom “moranju i savršenstvu” udaljile smo se od onog partnera s početka veze. Zamislite da vam netko svaki dan govori da vas ne treba ili da vam prigovara.. Biste li našli drugu životnu zanimaciju? Biste li se i dalje trudili i bi li vam i dalje bilo lijepo uz tu osobu? Vjerojatno ne bi. Ili biste zauzeli ulogu spašavatelja koji je tu kad god zatreba bez obzira bilo to njemu ugodno ili ne. Vrijednost obitelji i jednog braka do kraja života nasmašila je zadovoljstvo samim sobom i mogućnost biranja vlastitiog puta.
Muškarci ne pitaju za pomoć niti ju nude. Također pod pritiskom očekivanja društva vjeruju da moraju biti alfa mužjaci koji nisu ranjivi i koji ne trebaju zavoditi već zavođenje dolazi njima. Samo od sebe. U svojoj veličini ne vide bliskost, otvorenost, poštovanje, nuđenje i povezivanje. A veličina je upravo sve to to zajedno. Prisjetite se koliku noć osjećamo kada zavodimo, smijemo se, zabavljmo uz voljenu osobu, dijelimo i povezujemo se.
U dokazivanju svijetu i jedni drugima tko je bolji, zapeli smo u zamjeranju, šutnji ili svađama. Ako smo odabrali odnos u kojem jesmo onda je odnos taj koji nama služi. Ako nam služi, zašto si ne napravimo da nam je ovdje najbolje što može biti? A svakim danom činimo upravo suprotno. Zapravo zapuštajući odnos, zapuštamo sami sebe. I ne, tu ne govorim o odlascima iz odnosa. Tu govorim o razvijanju nezadovoljstva, nesretnosti, bolesti, kobnih izlaza za nas same birajući ostajanje iz potrebe da nekoga spasimo, da dokažemo, da uvjerimo, da dokažemo drugima da je vrijednost ostati ili pak iz potrebe da spasimo sami sebe jer bolje ne postoji ili je preteško nositi se s posljedicama.
Prije nego započnete novu svađu, zamjerite ili odlučite povući se, pitajte se zašto vam odnos treba (jer je očito da ga birate), zašto želite ovog partnera, kakvi ste sebi uz njega, kakvi se samima sebi sviđate, koje su vam mogućnosti za promjenu ponašanja.. Pokušajte ne promijeniti partnera već promijeniti sebe uz ovog panera. Iz nekog razloga ga birate. Vidjet ćete kamo će vas to odvesti. Možda učvršćivanju odnosa, a možda spoznaji i vjerovanju da vrijedite upravo takvi kakvi jeste, najbolji što jeste. Možda će vas odvesti tome da on ponovno postane princ na bijelom konju… Što god odabrali, budite dobro s time. I budite uvjereni da ste dali najbolje što ste mogli.
