Kako se umiriti?

Nakon što sam se odmaknula od tragičnog događaja u osnovnoj školi i otpuštala misli, imam potrebu napisati što kada smo u šoku i kada se nađemo u ovakvoj stravičnoj i neprihvatljivoj okolnosti.

Najprije, stanje šoka je – stanje šoka. Paraliza, buđenje najvećih strahova, netko bijesni, netko plače. Netko okrivljava, netko očajava. Svi drugačije reagiramo.

Ono što trebamo jest VRAĆATI SE U REALITET. Ne možemo ništa s okolnosti u kojoj se nalazimo. Ispod bijesa se također krije određena potreba, vrlo vjerojatno potreba za sigurnosti i stabilnosti. Tako da, bijes treba otpuštati jednako kao i tugu. I bijes i tuga su emocije koje je potrebno vidjeti, osjetiti i prihvatiti, ali i prigrliti, otpuštati i razumjeti. Razumijevanje nas samih dovodi nas do otpuštanja i mira, stabilnosti.

Kako to radimo:

  • izdvajanjem u neku prostoriju, dubokim disanjem i promatranjem emocija; primijetimo oblike, boju, intenzitet, veličinu…
  • promatranjem i puštanjem misli da prolaze. Kada dođe misao “krivi su drugi”, “kako se to moglo dogoditi”, “što da je moje dijete tamo”, “jadna učiteljica” (…), primijetiti ju i pustiti poput oblaka koji prolaze nebom. Misao je tu; nemojmo ulaziti u sadržaj. Osvještavajmo tijelo i emocije te puštajmo misli.
  • ponovnim vraćanjem na disanje, osvještavanjem da smo ovdje i da nam je sada teško. U prostoriji smo, sjedimo ili ležimo, osjećamo. Ništa se ne događa.
  • prestajanjem sa sumanutim čitanjem vijesti; isključiti se ako nam je preplavljujuće i primijetimo da nas to još više dovodi u strah. Djecu ne puniti informacijama koje su za njih teške i nerazumljive pogotovo ako za događaj ne znaju.
  • vraćanjem svojim odnosima: povezivati se s ljudima, partnerom, djecom, roditeljima. Lijek za svaku nelagodu i nezadovoljstvo jest odnos. U odnos trebamo ulagati svaki dan, ne samo za blagdane ili kada se dogode tragedije.
  • kada stanje šoka popusti, poduzimati akcije tako da govorimo, tako da se zauzimamo za sebe, tako da prijavljujemo a ne prešućujemo. TAKO se liječimo. Ne liječimo se na način da prolazi samo po sebi već da nešto i činimo.

Dajte si vrijeme, slušajte što vam je potrebno. Djeci govorite nužne informacije, dajte im osjećaj sigurnosti i zajedničkog vremena. Govorite, dijelite, otpuštajte, dišite. Dajte si odmak, usporite. Procijenite gdje imate prostora za rad na odnosima koje imate. Ne krivite druge. Poduzimajte akcije. Budite promjena. Ne propuštajte prilike.

I prije svega, budite dobro sa sobom. Imajte kapacitet. Gradite ga. Tako je oporavak brži.