Često u stručnoj literaturi čitamo o načinima na koje možemo poboljšati komunikaciju s djetetom, o prepoznavanju emocija, rješavanju sukoba, asertivnosti i slično, no rijetko nalazimo savjete i preporuke za prepoznavanje vlastitih uvjerenja koja pokreću naše misli i ponašanja pa se tako onda održavaju na naše emocije i tijelo.
Što kada nam kap prelije čašu, kada nam se zacrni pred očima, kada mislimo da nemamo kontrolu nad samima sobom jer se dijete ne ponaša kako želimo? Za te minute gubitka zdravog razuma nitko nema rješenje osim nas samih. Zašto tada mislimo da smo grozni, imamo grižnju savjesti, ne želimo se zapravo tako ponašati?
Dobra vijest je da možemo naučiti kontrolirati odnosno smanjiti trenutke gubitka razuma i njihovo trajanje. Kako? Pripremanjem za njih.
Nedavno sam imala jutarnju dramu s mojom trogodišnjakinjom. Dala sam joj dovoljno vremena za spremanje (45 minuta), bila je vrlo spora (hodala je u kupaonici najsitnijim i najsporijim koracima dok sam ju gledala i u sebi brojila do 10 kako ju ne bih požurivala da se ne naljuti) nakon čega sam ju pitala može li se požuriti. Nije se obazirala na pitanje. Nekako se dovukla do sobe, krenula sam ju presvlačiti kako bih ju požurila na što je uzvratila vikanjem, ljutnjom i zahtjevom da želi sama. Kada sam ju pustila samu, rekla je da joj pomognem na što sam joj rekla kako je htjela sama pa neka sada i nastavi. Ostalo je samo lavina mojih i njezinih ispada emocija. Njezino vikanje, moje vikanje, njezine suze, moje ucjene, put do vrtića u suzama i tišini te rastanak u ljutnji i požurivanju.
Eh, sada…. Krenimo ispočetka. Najprije sam ja imala IDEJU kako SEBI olakšati dajući joj puno vremena prema MOJOJ PERCEPCIJI vremena. Na temelju toga OČEKIVALA sam njezino ponašanje KAKO JA ŽELIM. Kada se to NIJE DOGODILO uspijevala sam održavati mir na neko vrijeme. Ponovni moji POKUŠAJI NAVOĐENJA DA SE PONAŠA KAKO ŽELIM rezultirali su njezinim odbijanjem i ljutnjom. Kako NISAM OČEKIVALA njezino takvo ponašanje, odlučila sam se za ponašanje koje nas je još više udaljavalo. Najprije, dijete apsolutno nema pojam o vremenu. Drugo, ovakve su situacije kod nas rijetke i normalno je da se događaju. To ne znači da smo loši. Možemo biti i bolja okolnost za dijete, ali to samo mi možemo promijeniti neovisno o djetetovom ponašanju.
Iako ZNAM DA NE MOGU DIJETE NATJERATI ni na što (kao niti jednu drugu osobu) ponekad se vratim u to uvjerenje. Svoje postupke promatram kao ispravne i logične pa to očekujem i od djeteta. A ono je u sasvim drugom svijetu. Ono što nas udaljava je ponavljanje naših postupaka za koja vidimo da nemaju utjecaja. Dokle god vjerujemo u ispravnost naših postupaka i moć da dijete natjeramo na promjenu ponašanja, dotle ćemo narušavati naš odnos.
„Imam problem s onime što činiš i mislim da trebam promijeniti to što radim jer inače nikada nećemo riješiti taj problem.“ Glasser
Ono što nam može pomoći jest analiza naših postupaka i naših želja. Jesmo li mogli drugačije i jesmo li pokušali drugačije? Što nam je u interesu: tjeranje pravde i naše volje ili približavanje djetetu? Smatramo li da smo uvijek u pravu? RODITELJI ČEŠĆE NARUŠAVAJU GRANICE DJETETA NEGO DIJETE GRANICE RODITELJA. Nakon što se ovakvi događaji odviju, dobro je s djetetom razgovarati o tome: reći svoje emocije, upitati dijete o njegovim emocijama, pitati dijete za savjet ili za drugačiji izbor ponašanja, istaknuti ljubav, brigu i naše pogreške. I, naravno, odrediti granice. Reći „ne“.
A grižnja savjesti… ona je dobra jer pomoću nje analiziramo svoje postupke. No, grižnja savjesti, ukoliko ne rezultira promjenom ponašanja, je samo utjeha nama samima da ipak nismo tako grozna osoba. Učestalim promišljanjem, mijenjanjem naših ideja kako bi trebalo biti i prema tome naših očekivanja, doći će do promjene naših misli i ponašanja. Kontrolom misli i ponašanja dolazi do promjene emocija. Emocije ne vladaju nama: zapitajmo se kako razmišljamo jer se prema tome i osjećamo. Ako osjećamo da ljutnja izbija iz nas i da ju ne možemo kontrolirati, zapitajmo se što je prethodilo tome: naša očekivanja od djeteta, zacrtane ideje od kojih ne odustajemo, naše uvjerenje da se roditelja treba slušati i pokoriti mu se. Prisjetimo se: dijete će se prema nam ponašati onako kako vidi. Ako vičemo – vikat će na nas, ako udaramo – udarat će i dijete, ako ucjenjujemo – dijete će ucjenjivati… Zapitajmo se kakva smo okolnost za dijete i što možemo drugačije. To ne znači da ćemo dijete natjerati na drugačije ponašanje ukoliko mi promijenimo svoje. To znači da ćemo možda postati zadovoljniji svojim novim postupcima i svojom ulogom roditelja.
