Čije je to??

Prisjetila sam se jednog susreta unutar moje grupe podrške i izjave žene, koja je za sebe rekla da je – previše. Na to sam joj odgovorila: “Tko ti je to rekao?“

Kada s klijentima obrađujem njihove negativne strane, pitam ih tko im je to rekao, otkud im da su takvi jer djeca, nevina i suštinski dobra – nikada nisu „nekakva“. Pa onda volim svojim klijentima dodatno reći da su sve naše etikete znak tuđe nemoći i nemogućnosti da se uz nas snađu, a proizlaze i iz njihovih rana i neprorađenih odnosa s roditeljima ili drugim ljudima.

Pa evo, pozivam te da:

1. napišeš par svojih negativnih karakteristika,

2. osobu uz koju si to učila,

3. tu negativnu karakteristiku preokreni u korisno ponašanje (npr. tvrdoglava – uporna; hladna – drži granicu i slično),

4. osvijesti koje potrebe si tada imala nezadovoljene (tvrdoglava si bila jer te se nije čulo ili jer si se trebala dokazati; lijena si bila jer si bila žalosna i vikala za razumijevanjem jer si bila neshvaćena i slično),

5. promisli kako danas te svoje boli možeš prigrliti, potrebe bolje zadovoljiti, na koje se ljude možeš osloniti.

Ovo možeš učiniti i za svoje dobre osobine koje te žuljaju, npr. poslušna, mirna, jednostavna, draga (što god). Također su nekome služile da ti ih prišiju jer si se ponašala kako je drugima odgovaralo.

Nazovimo negativne karakteristike vlastitim obrambenim mehanizmima. Kako vjerujem da nam svako ponašanje služi tako vjerujem i da nam je „bahatost“ služila ili nam još služi samo što se iza nje kriju bol, tuga ili pak ljutnja, nezadovoljstvo sobom ili okolinom. Ako poradimo na osvještavanju vlastitog ponašanja i emocija, ako se zapitamo zbog čega smo nezadovoljni, možda dođemo i do odgovora kako da to promijenimo (a odgovor ne leži u promjeni drugih ljudi, sigurno). Ako se zapitam zašto sam i dalje dobra i jednostavna, mogu vidjeti kome sam se htjela svidjeti ili prilagoditi, ili kome nisam htjela stati na žulj i izazvati bijes. Želim ti ovo reći: NIŠTA OD TOGA NIJE BILA TVOJA ZASLUGA NITI TVOJA VRIJEDNOST.

Ti si ovakva, svoja, najbolja kakva jesi. Najbolja si kada se smiješ, kada si opuštena, kada ne hodaš po jajima, kada ne služiš svima, kada nisi pasivna.

Da zaključim, u našoj moći danas je svakako promjena nas samih, opraštanje onima koji nisu znali bolje, poduzimanje granica, briga za sebe, stvaranje (novih) odnosa u kojima ćemo se razuvjeriti u sve naučeno. Jer… ne misle svi ljudi da smo takvi nekakvi. Pa zašto smo onda uzeli to kao svoje svojstvo? Jer smo nekada trebali prihvaćanje, odobravanje i opstajanje uz ljude bez kojih nismo mogli – roditelje. Ali danas smo samostalne, zrele i odgovorne osobe koje više ne ovise o svojim roditeljima. Ili bi barem trebali takvi biti?!