Kako održati brak sretnim?
Kada vas je netko zadnji put pitao jeste li sretni u braku. Pitaju li vas to ljudi nakon, npr. 10 godina braka? Ili se neke stvari podrazumijevaju? O čemu razgovarate s prijateljima/icama? Gunđate li i ogovarate svoje partnere/ice ili ih hvalite i govorite kako vam je sjajno i nije bilo nikada tako dobro?
O čemu ovisi vaše zadovoljstvo u partnerskom odnosu? O svakodnevnom ulaganju u odnos ili o tome na koji način ćemo i kada prozvati drugu osobu, prigovoriti joj, kritizirati ju ili joj reći što treba po kući ili s djetetom raditi? Ovisi li vaše zadovoljstvo o vama samima ili tome što druga osoba (ne)radi?
U radu s parovima često spominjem da je svako ulaganje u partnerski odnos zapravo ulaganje u nas same. Ako mi odabiremo drugu osobu onda je odgovornost svakoga od nas na određen se način realizirati uz tu osobu. Stavimo na stranu što bi bilo lijepo, ugodno, „normalno“. Smatram da je ljudski osjećati ugodu ako mi netko pomogne, ako me sasluša, ako je uz mene kada je teško, ako dijeli slično mišljenje oko odgoja djece, ako se slušamo u intimnom odnosu. ALI, to što se nekome od nas to podrazumijeva, ne znači da isto vrijedi i za drugu osobu. I smatram da sukobi najčešće proizlaze iz neshvaćanja da drugoj osobi nešto naše nije „normalno“. Također vjerujem da se kroz život mijenjamo zbog raznih iskustava i znanja pa bismo mogli reći da nakon nekog vremena više nismo u odnosu s istom osobom. I mi se razvijamo, ali mijenja se i naša percepcija druge osobe pa, u neshvaćanju svega ovoga, alko padnemo u optuživanje drugoga da „nije dovoljno napredovao“, „ne trudi se dovoljno“, „ne razumije što mi je potrebno“ i slično.
Ehh kada bismo svakodnevno u odnos ulagali kao što smo to radili na početku.. Ehh kada bismo u partnerski odnos ulagali koliko ulažemo u svoju roditeljsku ulogu. Zamislite koliko se trudimo oko djece, a partnere kao da prepustimo slučaju jer se „podrazumijeva“ da smo zajedno, da je druga osoba tu, jer smo.. eto.. u braku..
Je li brak postao forma koja se podrazumijeva ili moja odluka da svaki dan posadim novo sjeme u ono što živim? Promislite koliko ste povrijeđeni kada odaberete NE približiti se drugoj osobi pritom, naravno, svaljujući krivnju na nju. Promislite koliko dugoročno gradite kulu NEZADOVOLJSTVA čekajući da druga osoba shvati, da bude uz vas kako vi želite, da nešto drugačije napravi. I nikako da ta osoba shvati!! I da krivo ne shvatite, opet se vraćam na ono da bi to bilo sigurno ugodno. No, također vas vraćam na početak: koja su vaša očekivanja danas, što ste nekada vidjeli u toj osobi i je li to bila realnost ili vaša ŽELJA da druga osoba postane ono nešto, vama potrebno? Ako tražite ljubav i poštovanje, a ne uspostavljate granice, zašto ih ne postavljate? Ako je i drugoj osobi nešto njezino normalno, zašto ne preuzmete takva ponašanja od te osobe? (Vjerojatno jer vam nemaju smisla, ali isto tako vaše ideje nekima nemaju smisla.)
Brak smo ti i ja u odluci da budemo jedno uz drugo. Brak je odabir svakoga od nas. Tako je i odabir ostajanja uz tu osobu moja odgovornost da dam maksimum imajući na umu da se drugoj osobi to možda neće svidjeti. Također je odgovornost svakoga od nas biti što ugodnija okolnost za drugu osobu. Odgovornost je reći što želim i mijenjati se DA BI SVAKOME OD NAS BILO DOBRO. I jedna napomena: u trenutku kada puno toga prelazi vaše granice, u trenutku kada više ne vidite smisao, kada se ne pronalazite uz tu osobu, kada ste u miru s odlaskom i da ste dali maksimum pritom ne okrivljujući drugu osobu.. imate svu slobodu otići i reći da vam se više ne sviđa.
