Jesam li dobar roditelj?

Na Instagramu sam s pitanjem „Što se dogodi kada dijete ne ispuni vaša očekivanja“ pokrenula lavinu odgovora  na koje sam odlučila odgovoriti ovim putem. Iskustva i pitanja su raznolika i vjerujem da će čitateljima poslužiti za promišljanje i izgradnje boljeg odnosa s djetetom, a najbitnije: za izgradnju samosuosjećanja i ljubavi prema sebi jer je to ono što u svakoj rečenici „vrišti“ kao nedostatak. U nastavku su pitanja i moja promišljanja na komentare koje sam dobila:

  1. Ponekad poludim na neka ponašanja, ponekad ne. Nekad popustim, nekad izgubim kontrolu i pobijesnim.

Ovo je sjajna prilika za osvijestiti kako nam jedan dan ponašanja ne odgovaraju, a drugi dan ta ista ponašanja odlučimo ignorirati, bolje razumjeti, imamo više snage iskomunicirati i slično. I možda je ovo zadnje – „više snage“, odgovor na postavljeno pitanje. Primijetite u danu svoju snagu, resurse i kapacitete. Snaga bi podrazumijevala samoregulaciju, razinu hormona, energiju, odmornost. Resursi bi bili moć samouvida, samosvijest, komunikacija i razumijevanje djeteta. Kapaciteti bi bili naša učenja, iskustva, odnosi koje imamo u životu, zadovoljstvo samima sobom. Uočite koliko sam slojeva ljudskog ponašanja navela. Ovo sve se odvija u milisekundi, čim primijetimo određeno ponašanje, usporedimo ga s našim očekivanjima i protumačimo protiv ili za sebe. Često, nezadovoljni svojim životom donosimo očekivanja pred dijete kojih nismo ni svjesni. Često uočimo djetetovo ponašanje koje protumačimo „protiv“ sebe jer nitko, kada smo bili dijete, nije razumio nas, nije znao odgovoriti na naše potrebe, nije nas čuo. I onda se to malo dijete u nam probudi i protumači tuđe ponašanje kao „napad“. U kasnijim odgovorim spomenut ću potrebe djeteta. Dakle, obratite pozornost na sve što sam nabrojila i napravite samoprocjenu.

  1. Kako znati kada biti uporan u nekim djetetovim obavezama, a kada pustiti? Znam koliko dijete može i zna…

Ne mogu znati koji je točan trenutak za popustiti i odustati od vlastitih ideja za dijete pogotovo kada smo svjesni djetetovih sposobnosti. No, evo, baš to što sam napisala neka bude srž ovog odgovora: je li dijete svjesno vlastitih sposobnosti, kako generalno gleda na svoj uspjeh; kakvo mu je samopoštovanje, što misli da dobiva tom aktivnosti, kakvog mu smisla ta aktivnost ima, što ga ispunjava, kako ono na sebe gleda kada ju izvršava, ima li podršku i na koji način (jedno je hvaliti dijete, a drugo je slušati ga i razumjeti). Zagovaram da djeca imaju aktivnosti, no jesu li sve nužne i uživa li dijete u njima ili toj određenoj? Je li to više naša želja koja kreće iz našeg djetinjstva i iskustava? Upornost i dosljednost su stupovi samopoštovanja, ali samosuosjećanje i slušanje samoga sebe su još veća uporišta u našem životu.

  1. Najgore mi je kada mi se smije u lice i gleda me… u meni se javi bijes, stiskanje zubi, vičem, ponekad sam i gruba./Imam inatljivo dijete (5 god.), često se ulovim kako ga molim iz svojeg očaja. Sve skupa ga to zabavlja (boli ga briga za moj očaj), smije mi se u lice./ Baca i dalje stvari na pod iako sam sto puta rekla da se to ne radi.

Ovdje ću se dotaknuti potreba koje sam spomenula u prvom odgovoru. Dijete se NIKADA ne naslađuje nama niti se inati. Da bismo to vjerovali, potrebno je razumjeti potrebe djeteta: kako ostvaruje svoje pripadanje uz mene; u kojim situacijama i na koje načine se osjeća da sposobno, pametno, vrijedno i ponosno je na sebe; kako se zabavlja i kako ostvaruje svoju slobodu? Bijes se možda javlja iz razloga jer roditelji nisu znali odgovoriti na naše potrebe te neka naša, slična ponašanja djetetovim, nisu bila dozvoljena i dočekana su kao kazna, vikanje, udaranje, ignoriranje, vrijeđanje (itd.) Ono što je djetetu zasigurno bitno su: vidljivost, zabava i sloboda. Umjesto da prijetimo i tučemo, idemo prvo vidjeti dijete. To može zvučati poput: „Vidim da te ovo zabavlja“ ili: „Baš ti je bitno ovo što radiš…“ Dijete, kada stvara ili se igra pa ostaje iza toga nered, svoju odgovornost uči kroz pospremanje. Kada god želite da dijete prestane nešto raditi, upitajte se koliko je to bitno i što za vas znači djetetovo ponašanje. Kada sebi odgovorite na to pitanje, vidjet ćete kako gledate na svoje dijete i što vjerujete o sebi: je li dijete malo čudovište koje vam zagorčava život i nemoćni ste ili se ostvaruje kao individua, uči o sebi, traži pozornost i nema razvijenu samosvijest i samoregulaciju. Ovo drugo gledište prostor je za razumijevanje i izgradnju odnosa. Ovo prvo je vaš sud na temelju vaših povreda, očekivanja, boli, nezadovoljstva životom. A za to dijete svakako nije krivo.

  1. Krivim se zbog slabijeg uspjeha u školi; pitam se što sam mogla više.

Kada god se pitate što ste mogli više, napravite samoprocjenu i odlučite koja ponašanja iz prošlosti želite zadržati ili odbaciti, čime ste danas zadovoljni i što sada, u ovom trenutku, možete napraviti da biste se bolje povezali s djetetom. Dok mi vrtimo filmove prošlosti ili strahujemo za budućnost, ulazimo u vlastita iskustva i povrede, a sve manje vidimo i razumijemo vlastito dijete. Dijete ne može ništa s vašim očekivanjima i grižnjom savjesti, a može dobiti mnogo iz vašeg pitanja, pogleda, zagrljaja, razgovora. Uostalom, nismo roboti da sve savršeno radimo (a čak i roboti ne mogu). Promislimo malo i o očekivanjima od nas samih.

  1. Ponaša se bezobrazno i ludim zbog toga što uz sve što ima – ima i loše ocjene.

Na bezobrazno ponašanje dala sam odgovor u trećem pitanju, a ovdje bih dodatno pojasnila potrebu za moći koja do izražaja dolazi kako djeca rastu pogotovo u adolescenciji. Potreba za moći roditeljima izgleda kao bezobrazluk, nepoštovanje, inat i slično. Ono što zapravo potreba za moći jest su osjećaj da znam, vrijedim, mogu, da sam viđen, poštovan, kompetentan, odgovoran, samopouzdan. To nema veze s bezobrazlukom. Bezobrazluk je zapravo govor djeteta da se ne osjeća kao sve nabrojano. Tu se otvara prostor za komunikaciju, govorenje o samopoštovanju, usklađivanju očekivanja. Vrlo jednostavno se moć izjednačava s ljubavi i to na način da djetetu prepustimo odgovornost, da mu vjerujemo, da mu damo slobodu izbora, da ga uključimo u donošenje odluka i slično. Loše ocjene su ponekad znak samopoštovanja i samopouzdanja. Možda mu nemaju smisla. Možda vapi za pozornosti. Umjesto da smo usmjereni na uspjeh, usmjerimo se na zadovoljstvo koje dijete osjeća u sebi. A za to je potreban dobar odnos s djetetom.

 

  1. Ponekad (često) zavidim ljudima koji nemaju djecu.

Ovo lako može nastati iz naše preopterećenosti, nemogućnosti uspostavljanja granica, lošeg partnerskog odnosa, visokih očekivanja od sebe, loših odnosa s roditeljima, nezadovoljstva životnim izborima, šutnjom umjesto govorenja da trebamo pomoć, lošeg samopouzdanja, izostanka slobodnog vremena… Mogućih izvora je mnogo.

 

  1. Iz nemoći pobijesnim; ne mogu odvojiti djetetova ponašanja od sebe, a znam u teoriji da bih trebala.

Teorija nije isto što i integracija. Često od djece očekujemo da zadovolje naše potrebe u smislu da nas slušaju jer je nama dan težak, da pospreme kako mi ne bismo ispali roditelj koji stalno zahtijeva, da budu dobri kako partner i mi ne bismo imali novu svađu. Primijetite kako sve nabrojano nema veze s djetetom. Osvijestimo vlastita očekivanja od djeteta u skladu s našim zadovoljstvom svime oko nas. Vratite se i na odgovor o potrebama djeteta pa radije dijete pitajte kako razumije vlastito ponašanje i kakvog smisla za njega ima isto umjesto da vičemo i uopće ne postavimo takvo pitanje. Na kraju.. mi nemamo nikakvu moć nad djetetom. Nismo mi njihovi vlasnici i vladari. Kada prestanemo vjerovati da smo mi njima autoritet, puno će se toga promijeniti na bolje.

  1. Pitam se ponekad gdje sam pogriješila (misli li on loše); pitam se nedostaje li mu nešto zbog mene..?

Slično kao raniji odgovor o mislima u prošlosti, ovdje ću pozvati na promišljanje o meni kao roditelju, mojim snagama, vrijednostima, brižnim ponašanjima… razgovarajmo s djecom o tome kako nas vide, što vole raditi s nama. Umjesto pitanja u glavi, dijelimo misli. Pitajmo umjesto da pretpostavljamo. Od pretpostavki nastaju samo sukobi i nerazumijevanje. Uostalom, mi nismo u ulozi usrećivanja i ispunjavanja djeteta. Mi smo danas sobom nezadovoljni jer i dalje vjerujemo da su nas roditelji trebali ispuniti ili pak naš partner danas. Ono što se u psihoterapiji uči jest da sami sebi pružimo što tražimo u drugima. To je i naša roditeljska uloga: izgraditi zadovoljno, samopouzdano dijete. Pružanje oslonca naspram rada umjesto njega.

  1. Kad mi popuste granice… rijetko, ali se dogodi pa osjećam krivnju, ispričavam se.. jesam li emocionalno manipulativna?

Isprika nije manipulacija. Isprika može poslužiti kao učenje djeteta preuzimanju odgovornosti. Da uopće znamo prepoznati zašto popuštamo, provjerimo sa sobom svoje strahove i boli. Granice smo učili postavljati kao djeca. Ako je na svako naše „ne“ roditelj pokazao ucjenu ili nas kaznio, danas strahujemo od održavanja granica. Granica je zdrava i potrebna. Granice nam trebaju i daju nam sigurnost. U granicama dijete upoznaje samo sebe. Promjena mišljenja može dovesti do toga da dijete ne razumije neprihvatljivo ponašanje, da ne razvije samokontrolu i disciplinu te odgovornost. Kada krenemo u popuštanje, promislimo zašto ne možemo izdržati. Porazgovarajmo i smislu koje dijete daje određenom ponašanju. Povežimo se unutar granice: „Razumijem te, no ovo nije dopušteno. Sada možeš raditi ovo ili ono. Izaberi jer ovo do sada ne možeš jer…“ Ovo bi bio jedan od tisuću primjera komuniciranja i uspostavljanja granice.