Postoji jedna cesta kojom sam se često vozila u danima nakon prekida. Iako danas rijetko njome putujem, svaki put me podsjeti na sve što sam tada proživljavala. Emocije bolje pamtimo od rečenica koje smo čuli ili izgovorili ili od ponašanja koja smo koristili. Sjećanje nam se s vremenom mijenja i svaki put kada prošlost dozovemo u sadašnjost, percipiramo ju drugačije zbog promjena koje činimo u našim životima: nove, drugačije vrijednosti ili nova iskustva koja se događaju u međuvremenu.
Radom na sebi mijenjamo naše misli, postupke pa samim time i osjećaje. Promjene se ne događaju zbog „života“ ili “vremena” već zbog rada na sebi. Nova osobnost nastaje promjenom našeg razmišljanja i ponašanja, percepcije, uvjerenja i očekivanja.
Kada nam se dogodi neugodno iskustvo poput razvoda često pozornost u prisjećanju usmjeravamo na određene dijelove zaboravljajući pritom druge okolnosti koje su nas okruživale. Na primjer, ja se ne sjećam kako sam točno provodila dane nakon prekida niti se sjećam koliko sam dugo tugovala već se sjećam osjećaja tromosti, gubitka apetita, čestog plakanja i osjećaja ljutnje. Čak sam zaboravila i što sam govorila i koje sam poruke primala u određenim trenucima. Naša sjećanja su iskrivljena jer se sjećamo srži dok detalji ne moraju biti točni. Pamćenje je podložno promjenama jer je u svakom trenutku života ukrašeno onime što nam se događa u sadašnjosti. Tako mi se zna dogoditi da davna ljutnja na nekoga za mene više nema smisla ili se uopće ne sjećam zašto se nešto dogodilo ili zašto sam s nekime ušla u sukob.
Ako želimo unositi promjene u naš život, mijenjati se, usvajati nove tehnike koje nam koriste, osvještavati sadašnji trenutak i tako napredovati, možemo se lako vratiti u prošlost na način da ju izdvajamo od sebe danas pa ju onda i lako pustiti i ostaviti gdje je bila. Pozitivno je što imamo moć usredotočiti se na sadašnjost, no zapravo ponekad to ne želimo i prepuštamo se žaljenju zbog događaja koji su se odvili kako nismo htjeli, prepuštamo se okrivljavanju, pokušavamo ispraviti prošlost ili ju pak potisnuti jer ju ne prihvaćamo. Kada tako razmišljamo onda vjerujem da postajemo žrtve prošlosti. Kada vjerujemo da nemamo snage za promjenu, da smo ograničeni zbog svega što se prije dogodilo, onda vjerujemo da prošlost vlada nama i da zapravo nemamo moć nad svojim životom. Da, okolnosti su bile loše za nas. Da, nismo zadovoljni, nismo htjeli da je tako bilo, no danas imamo mogućnost na prošlost gledati kao iskustvo i učitelja. Također, zbog navika koje smo njegovali godinama teško je napraviti neki novi pokušaj jer imamo iskustvo da su nam one nekada pružale zadovoljstvo, ali s promjenom načina života, neka nam ponašanja i pogledi na život više ne pomažu jer nas zapravo čine nesretnima. Ako optužujemo prošlost za način na koji živimo onda ni ne možemo drugačije percipirati sebe danas niti prepoznati svoje vrijednosti.
Prošlost je dio nas. Možemo prihvatiti i razumjeti svoje postupke nekada i promatrati ih kao iskustvo bez kojega danas ne bi bili ovakvi kakvi jesmo. Da nije bilo prošlosti možda danas ne bismo imali djecu. Da nismo bili okruženi određenim ljudima možda nikada ne bismo naučili što je za nas dobro u odnosima. Da nismo osjetili tugu i ljutnju možda ne bi mogli razumjeti ljude oko sebe ili steći nove alate u novim životnim borbama. Prošlost može biti vrijedna ukoliko iz nje uzmemo najbolje za sebe danas. Ja sam iz svoje uzela bolje njegovanje odnosa i brigu za ljude koji su mi bitni.
