Često, u razgovorima s klijentima, čujem da samoća nije toliko strašna i da može biti lijepa. Ona je vrijeme za nas, “ispušni ventil”, prostor da predahnemo. Drugi bi pak rekli da je samoća stravična, da “trga” i “izluđuje”.

Samoća nije isto što i usamljenost. Biti sâm ne podrazumijeva osjećati se usamljenim. Usamljenost je emocija koja je pod utjecajem naše percepcije okolnosti u kojima se nalazimo. Često sebe percipiramo usamljenima jer se druga osoba ne ponaša onako kako očekujemo: partner ne uzima dijete onoliko koliko bismo htjeli, nemamo emocionalnu podršku partnera, nemamo s kime dijeliti financije i slično. I osobe, koje su u partnerskom odnosu, mogu se osjećati usamljenima. Odnosi ne podrazumijevaju da smo i sretni. Kada se ne događa ono što priželjkujemo i očekujemo možemo kreirati osjećaj usamljenosti i tuge. Svojim mislima, kritiziranjem drugoga ili žaljenjem samoga sebe produbljujemo te osjećaje.

Jeste li svjesni kako sami sebe u(ne)srećujemo svojom percepcijom? Načinom na koji odabiremo promatrati određenu situaciju? Načinom na koji odabiremo gledati na okolnosti indirektno utječe na naše osjećaje.

Usamljenima se također možemo percipirati ukoliko mislimo da ne možemo biti povezani s ljudima oko sebe, ukoliko nemamo povjerenja ili vjerujemo da nismo dovoljno dobri da bismo se drugima svidjeli. (Primjećujete li kako povezivanje zapravo ovisi o nama samima?) Usamljeni smo kada nemamo ostvaren neki blizak odnos i kada vjerujemo i njegujemo misli da ćemo usamljeni ostati i u budućnosti te da smo nemoćni išta poduzeti. Prema svemu ovome mogli bismo reći da je usamljenost vjerovanje. Vjerovanje da nismo dovoljno dobri da bi bili u društvu nekoga. Da nismo dovoljno dobri da bi nas netko odabrao. Vjerovanje da nam nešto nedostaje. Vjerovanje da ne vrijedimo dovoljno kada nas drugi ne prihvate onako kako očekujemo. Vjerovanje da možemo kontrolirati druge (isticanjem svoje usamljenosti i tuge) kako bismo dobili što želimo: osjećaj vrijednosti, prihvaćenosti i pripadanja. Vjerovanje da ne možemo ništa u ovim teškim okolnostima, vjerovanje da smo žrtve i da smo nemoćni.

Od samoće ne trebamo bježati. Ona je tu. Dobra je. Na kraju dana ostajemo samo mi. Bez obzira na partnera, dijete, prijatelje, roditelje, poznanike. U samoći se u potpunosti posvećujemo sebi. Ona je prostor za osluškivanje, puštanje, osvještavanje, pronalaženje svojih najdubljih želja i potreba.

Ono što nam može pomoći jest svijest da u takvim trenucima radimo najbolje što znamo. Pronalaziti ono što nam odgovara: nekome je to trening, nekome šetnja, nekome meditacija, kino, kupka… Ukoliko takvim ponašanjem ne postižemo dugoročno zadovoljstvo, možemo mijenjati vlastito ponašanje i misli. Često zaboravimo da smo mi glavni glumci u našim životima bez obzira na informacije koje dobivamo od drugih i bez obzira na njihovo ponašanje.

Dugoročno njegovanje vjerovanja da smo usamljeni može rezultirati na primjer depresijom ili anksioznosti. Dugoročno vjerovanje da s nama nešto nije u redu dovodi nas u kroničnu nesretnost zbog koje bi mogli poduzeti različita štetna ponašanja.  

Koje su onda naše mogućnosti? U koje odnose možemo ulagati i s kojim ljudima se možemo okružiti? Dobra vijest je što uvijek imamo kapacitet i moć ulagati u odnose. No, možda ne želimo. Osjećamo da nemamo volje, snage. Strah nas je. Zašto ne želimo ulagati? Čekamo li druge da nešto poduzmu? Da nam pošalju poruku, pitaju nas kako smo, da nas pozovu na druženje? Što dobivamo čekanjem? Što dobivamo vjerovanjem da smo žrtve? Privlačimo li pozornost na taj način? Što nama nedostaje? Koju prazninu želimo popuniti? Prazninu nastalu prekidom ili nastalu vjerovanjem da nismo dovoljno vrijedni?

Mogu li se praznine popuniti odustajanjem od čekanja ili pokušaja kontroliranja drugih na način da privlačimo pozornost i očekujemo sažaljenje? Mogu li se praznine popuniti usmjeravanjem na vrijeme koje provodimo u samoći? Usmjeravanjem na postojeće odnose? One u kojima nemamo potrebu za kontroliranjem i ne vjerujemo da nas netko kontrolira? Možemo li se usmjeriti na odnose u kojima nemamo strah od neprihvaćanja, od govorenja onoga što mislimo i osjećamo; u kojima nema razlike u moći, u kojima postoje bliskost i podrška bez „ali“ i „ako“.  U tim odnosima vjerujemo da smo moćni, vrijedni, sposobni, a komentare ne doživljavamo kao kritiku već kao pomoć i brigu.

Vratimo se na početak. Usamljenima se možemo osjećati i kada smo okruženi ljudima. Što je to što očekujemo da drugi nadomjeste jer vjerujemo da nama nedostaje? Čime smo nezadovoljni? Zbog kojih postupaka drugih tumačimo da nismo dovoljno kvalitetni? U svemu smo mi isti. Ponekad želimo, ponekad ne želimo ulagati napor u određene odnose. Ovisno o tome imaju li za nas smisla. Ponekad nam odgovara da smo u društvu, ponekad ne. U svemu smo mi, autentični. Jednako vrijedni, sposobni i posebni neovisno o ljudima koji nas okružuju. Usamljenost biramo. Što zapravo njome dobivamo?

Vi imate sposobnost od svojeg vremena učiniti najbolje za sebe. Čuvajte to vrijeme. Ono je vaše i posebno je. Nitko vam ga ne može oduzeti. Kada zavolimo samoću onda postajemo kreativniji u načinu na koji provodimo vrijeme i zbog toga smo dugoročno sretni. Ne kritiziramo, ne promatramo se kao žrtva, ne prigovaramo, ne žalimo. Vi imate izbor. Vi odlučujete što ćete napraviti.