Strahovi su sasvim normalna pojava u razvoju djece i javljaju se u određenim fazama odrastanja. Vjerujem da strahovi proizlaze iz naših vjerovanja da je nešto veće od nas, nemoguće, da nemamo dovoljno kapaciteta nositi se s nečime, da smo nemoćni pred nečime/nekome i da nemamo izlaz iz te situacije. Tako i odrasli imaju strahove. Vjerujem da se svi možemo „riješiti“ strahova, ako ne sami onda uz nečiju (psihološku) pomoć. Roditelji djeci mogu olakšati načine na koje će prepoznati, prihvatiti i otpustiti strahove.
Načini na koje roditelji mogu pomoći:
- prihvatiti da dijete ima strah: strah je temeljna ljudska emocija; ljutnja na dijete znak je da roditelj nerealno očekuje da dijete treba imati razvijene vještine kao i odrasli ili da zna što je za dijete istinito (dijete do 12. godine još nije ni kognitivno dovoljno sazrelo)
- pružiti vrijeme i razumijevanje: vjerovati djetetu da se boji i da je u njegovom umu strah ogroman i nerješiv; time mu roditelj omogućuje vrijeme za shvaćanje i proradu straha te naposljetku suočavanje s istim
- dati vlastiti primjer i način na koji se roditelj suočio sa strahom bez nagovaranja djeteta na isti način rješavanja
- pružiti podršku, zagrljaj, utjehu: „Što želiš da učinim? Mogu li ti nekako olakšati? Vjerujem da te strah, uz tebe sam. U redu je plakati.“
- upoznati s tehnikama suočavanja sa strahom (osvijestiti da imamo kontrolu nad strahom): disanje, brojanje do 10, crtanje, vizualiziranje otpuštanja straha: „Što vidiš oko sebe? Igračke/plišanci/tješilice koji su uz tebe, lampica koja gori (…). Otpuši strah i gledaj kako se udaljava od tebe i smanjuje, a ti si velik naspram njega.“
- prepričati događaj unaprijed, npr. kada se radi o strahu od doktora ili novih situacija: upoznati dijete s događajem, pripremiti ga na ono što slijedi, pružiti podršku i blizinu, objasniti čemu koristi (npr. odlazak zubaru služi pregledu zubi i da zubar vidi kako dobro dijete njeguje zube ili da roditelj povede dijete kada roditelj ide na pregled)
- prepričati događaj nakon smirenja: čega se dijete bojalo, što je onda napravilo, je li se bolje osjećalo nakon toga, što mu je pomoglo
- poticati na donošenje vlastitog rješenja i osvještavati dijete da ima kontrolu: „Kako možeš drugačije postupiti? Uspio si sâm doći do rješenja. Olakšao si sebi ovom idejom. Vjerovao sam da možeš.“
Ono što odmaže:
- izjave poput: „Smiri se. Ne treba te biti strah. Ti si veliko dijete već. Ti si mala beba. Prestani. Nije ti ništa. Pretjeruješ. Već smo o tome govorili, trebao si to već svladati. Snađi se sâm.“
- nuđenje rješenja: dijete najbolje ući iz vlastitog iskustva; nuđenje rješenja je požurivanje procesa, govorenje djetetu što je za njega dobro, a što može zvučati kao prodika, kritika i nerazumijevanje
- ostavljanje djeteta da se suočava sa strahom (napuštanje prostorije u kojoj se boji, ostavljanje na visokim spravama ako se boji visine i sl.)
- uspoređivanje s drugima: „Pogledaj nju, pogledaj kako ona može; jedino ti nisi uspio“ i slično
- pružanje nerealne slike, npr. ubod igle ne boli i neće ti se ništa dogoditi (ubod igle boli)
Postoji mogućnost i da se djeca uzrujaju ukoliko ne vjeruju da ih roditelji razumiju. Dijete vjerojatno neće pamtiti sve strahove koje je imalo, ali će pamtiti roditeljsku toplinu koja mu je pružena i vještine koje je roditelj s njime pokušavao razviti. Unatoč tome što roditelj ne može riješiti strah umjesto djeteta, može mu biti podrška te ga osvještavati da ima kontrolu nad strahom i da je strah njegova kreacija. Također, roditelj djetetu daje vlastiti primjer suočavanjima sa stresnim životnim situacijama.
Poželjno je osvijestiti zašto mene kao roditelja opterećuje strah djeteta: mislim li da sam dobar roditelj ako ga uvjerim da ga ne treba biti strah, da sam dobar ako mu objasnim (jer vjerujem da će dijete onda moju istinu uzeti kao svoju), jesam li ja u redu s određenom životnom okolnosti (npr. razvodom ili gubitkom partnera), jesam li kriv što dijete tuguje (npr. odlazak u vrtić kada roditelj misli da je napustio dijete i okrivljuje se)… Tko zapravo ima problem sa strahom?
Nije lako nositi se sa strahovima i tugom djeteta… No, vjerujem da nad emocijama imamo kontrolu. Ako vjerujemo da nad njima imamo kontrolu onda možemo biti mirni uz dijete i racionalniji od njih. Dopustimo i sebi vrijeme za tugu i ljutnju… Nađimo načine na koje ćemo proraditi emocije jer smo onda i dobra okolnost za dijete.