Oporavak od razvoda
Osim što je razvod gubitak, volim reći da je razvod – promjena okolnosti u kojima živimo. To je redefiniranje postojećih životnih uloga. Mnogi vjeruju da je razvod za njih poraz o čemu sam ranije pisala. Neki se ponose svojim razvodom i govore da im je to najbolja životna lekcija. Treći od razvoda, malo po malo, uzimaju „lekciju“, iskustvo, uče kroz proces oporavka, osvještavaju sebe, svoje potrebe, želje, sposobnosti, vrijednosti.
Kako god bilo, razvod je u suštini frustracija na nove okolnosti. Pretpostavljam da nitko (ili skoro nitko) prilikom vjenčanja nije zamišljao da će se rastati. Kada se dogodi da želimo izaći iz braka ili kada čujemo želju druge osobe za odlaskom, u nama se nešto „razlomi“. Naša ideja zajedništva, braka, podrške, razumijevanja više ne postoji. Često osuđujemo vjerujući da smo krivi ili da je druga osoba kriva za narušavanje naše sigurnosti. I da, to jest nova okolnost za nas, no je li naša sigurnost ZAISTA narušena?
U ovome se nalazi pitanje tko sam ja kao razveden/a. Kakva sam osoba, vrijedim li, koje sposobnosti i vještine posjedujem, što znam, što mogu raditi, u čemu sam dobra… Postoji jedna „caka“ u braku odnosno partnerskom odnosu: lako povjerujemo da je druga osoba ta koja nas ispunjava, čini boljom osobom, bez koje ne možemo ili ne bismo uspjeli, koja nam je centar svijeta. To dolazi s navikama koje razvijamo ostajući uz osobu koja nas je na početku privukla. Navike su nam potrebne kako bismo razvili osjećaj sigurnosti vjerujući da je ovo za nas dobro, sa željom da ovdje opstanemo. No, to što smo jednom razvili i što nam je nekada služilo, ne znači da nas određuje ili da je za nas zdravo (ovdje mislim da odnose u kojima postoji nasilje ili u kojima smo vrlo nezadovoljni i sve više frustriramo).
Ako sumiramo i kažemo da je razvod promjena, da je nova okolnost za nas, da je frustracija onda ćemo shvatit da je promjena ponašanja nužna. Ne možemo se jednako ponašati kao što smo se ponašali u braku jer sada, na primjer, nemamo više kome slati poruke. Nemamo nekoga tko je kod kuće, ne možemo se ljutiti ni na koga, prozivati ga za vlastito nezadovoljstvo ili slušati tu osobu kako nas proziva. Nepoznato je. Sve što smo radili do jučer, sada nemamo gdje ostvariti. TO je frustracija. I u tome ne znamo što ćemo, kako ćemo sami, koga ćemo pitat za pomoć, koga ćemo zagrliti pred san.
Osvijestimo što vjerujemo tada. Kakve sebe vidimo. Za što smo sposobni. Koga imamo oko sebe, na koje ljude se možemo osloniti. Što mogu. Zapravo smo uvijek to bili mi. Neovisno o drugoj osobi. Individua smo sami za sebe. Vrijedimo kakva god osoba bila uz nas. Vrijedni smo poštovanja i ljubavi bez obzira na ostvarivanje u partnerskoj ulozi. Možemo bez obzira na novonastalu situaciju.
