U komunikaciji s ljudima često čujem da vole kada je osoba koju vole sretna i zadovoljna, ispunjena i mirna sa sobom, no u praksi, u radu s ljudima, nerijetko nailazim na frustraciju oko iste situacije. Često, u razgovoru o problemima u braku ili vezi čujem da nas „žulja“ tuđe ostvarivanje, tuđe poimanje ispunjavanja slobodnog vremena, poimanje druženja s ljudima ili poimanje samoga sebe. Kako onda ono što govorimo da podupiremo zapravo ne radimo u praksi?
U današnjem svijetu prepunom informacija i raznoraznih stručnjaka imamo svijest, no ne postoji integracija. Kako znamo da smo znanje integrirali? Kada ne primjenjujemo istu percepciju i ponašanje koje smo primjenjivali davno, dok smo još učili i razvijali svijest. Da bi došlo do integracije, najprije je potrebno učiti, naučiti, osvijestiti pa primijeniti i to u najizazovnijim životnim situacijama jer su one pravi test našeg znanja i vjerovanja.
Jedno je znati da bismo prihvatili osobu kakva god da ona je, a drugo je to isti činiti i ne uzimati srcu tuđe postupke koji nam nisu po volji.
Tako, u radu s parovima ili individualno, a na temu partnerskog odnosa, nerijetko se dogodi da se žalimo na način koji se druga osoba ostvaruje, kako se zabavlja, kako „mirno“ prolazi kroz život i ništa ju ne živcira dok mi „kipimo“, usamljeni smo, neostvareni, teško nam je, sve moramo.. ukratko nije nikada dovoljno dobro niti smo mi očito dovoljno dobri kada se druga osoba zabavlja (bez nas) i super joj je.
I tu dolazimo do vjerovanja da drugi uvjetuju naše zadovoljstvo. Kada bi ti više pospremao, kada bi ti više zavodila, kada bi ti znao što djeca jedu i znao ih spremiti za školu, kada mi ti ne bi prigovarala što se družim s frendovima (…) onda bismo svi bili sretni i zadovoljni. Ukratko (ili da prevedem): „kada se ti promijeniš onda je meni lakše jer vjerujem da si ti uzrok moje sreće. A ako tebe promijenim onda će i meni biti lijepo“. Primjećujete li kako je sve usmjereno na drugu osobu odnosno na našu nesretnost??
Već i ptice na grani znaju da se svijet mijenja kada se i mi mijenjamo. Što to zapravo znači? Vjerovanjem da sam slobodna, moćna, jaka, vrijedna i sposobna osoba, drugačije percipiram svijet oko sebe pa tako i osobu koju odabirem, biram drugačija i ponašanja i drugačije se realiziram i ostvarujem svoje zadovoljstvo. Tako dolazimo do toga da, što više znamo što želimo, što odabiremo i zašto jesmo tu gdje jesmo, smo sretniji i slobodniji. Ako nismo sebi dobro onda naravno da svijet oko sebe percipiramo protiv sebe ili da same sebe percipiramo usamljenima i jadnima, opterećenima itd. Kada smo mi u redu sa sobom onda žarko želimo i drugoj osobi ponuditi zadovoljstvo. Želimo da je i druga osoba uz nas sretna. Želimo dijeliti, uključivati drugu osobu, pomagati joj, smijati se s njom i zavoditi ju. Kada mi imamo ispunjen život onda želimo da i druga osoba iskusi slobodu i sreću. Pa se tako usklađujemo, dogovaramo, razmjenjujemo informacije i jedva čekamo da to kažemo jedno drugom i ponovno se povežemo.
Sve nasuprot toga je prigovaranje, vikanje, ljubomora, prestanak intimnog odnosa, okrivljavanje pred djecom, šamaranje (figurativno i doslovno), prijetnje razvodom, spavanje u odvojenim sobama jer nemamo ničeg više zajedničkog i čekanje da se druga osoba promijeni.
Koje je rješenje? Najprije raditi na sebi, a onda znati i potencijal druge osobe. Kada saznamo njezin potencijal onda joj prepustiti i odgovornost. Samo, ima jedna „caka“ u prepuštanju odgovornosti: da bismo to mogli, trebamo vjerovati da nismo nečiji spasitelj niti žrtva nečijeg ponašanja. A, na kraju savjetodavnog rada shvatimo da upravo u tom grmu leži zec… pa se opet vraćamo na zadovoljstvo samim sobom. Tko je, zapravo kriv što ste vi sretni? Mi sami, sa svojim izborima ili druga osoba u vlastitom nezadovoljstvu odnosno vi sami koji percipirate partnera krivim za sve?
