Zašto odnos ne mora prestati prekidom ili smrti?

Jedna žena izgubila je supruga prije 15 godina. Na pitanje kako to da nije pronašla novog partnera od tada, odgovorila je: “To bi bilo kao da ga varam”.

Volim reći da je odnos “u nama” ili da smo “odnos mi”, a u ovom tekstu pojasnit ću što pod time mislim, pisati o raskidima (onim unutarnjim, duhovnim i emocionalnim), a nadam se da ću i vas potaknuti na promišljanje o odnosima te sadašnjosti/prošlosti/budućnosti.

Iako je ovaj tekst prvotno bio namijenjen publici na mojem newsletteru, odlučila sam da ga želim podijeliti javno jer su mnogi zapeli u odnosima koji više ne postoje, bilo da se radi o razvodu, prekidu prijateljstva, smrti voljene osobe. Mnogi od nas žive prošlost ili odlaze u budućnost što je znak da nismo zadovoljni realitetom, nismo prisutni u sadašnjosti pa tako ni spremni živjeti ispunjen i radostan život.

Jutros sam dovršila knjigu Prije se nego kava ohladi autora Toshikazu Kawaguchija koja govori upravo o odnosima koji više ne postoje ili nisu još fizički nastali (poput rođenja djeteta). Naglašavam fizički jer je odnos upravo to: ja prema drugima. Kako je moguće da žena s početka priče vjeruje da bi varala supruga koji je preminuo, kako je moguće da novi partnerski odnos nakon razvoda ne garantira našu sreću i oporavak od razvoda, kako je moguće da unaprijed stvaramo odnos s djetetom koje još nije začeto? Upravo zato što svatko od nas odlučuje na koji će način živjeti svoj život, za čime će žaliti, o čemu će maštati, što će si dopuštati i što će o sebi vjerovati.

Kada tonemo u prošlost, zapravo ju živimo upravo sada na način da mozak pamti rutine i zajedničke trenutke, a duboko osjećamo nesigurnost i pripadanje koje smo vezali na tu osobu. Život nam nije usmjeren samo na osobu već i na planove, snove i iluzije koje smo gradili za budućnost pa tako najčešće možemo čuti: “Trebali smo imati, biti… trebali smo ostvariti, planirali smo… kako ću sada…”. Poznato ghostanje (prekid odnosa bez objašnjenja) može nas zadržati u stalnom preispitivanju i analizi prošlosti. Ovo sve je dokaz da smo mi ti koji i dalje živimo odnose koji više ne postoje (bilo da su osobe žive ili mrtve). 

Život u budućnosti ponekad je znak stvaranja ružičaste slike – puno ljepše od one koju sada biramo živjeti (namjerno sam napisala biramo) zatim neprestanog traženja više jer nam nikada nije dovoljno, a može biti i bijeg od suočavanja s trenutnim izazovima ili vlastitim unutarnjim nemirima.

Nedavno sam duhovno i emocionalno prekinula dva vrlo bitna odnosa u svojem životu. Ti ljudi su i dalje tu, živi, no moj odnos prema njima se promijenio. Na to mislim kada kažem da smo odnos – mi, i da mi odlučujemo kako ćemo živjeti. Iz tih odnosa se nisam mogla maknuti jer sam se krivila, neprestano sam razmišljala što drugi misle o meni, osjećala sam se dužnom ostajati, vjerovala sam da će me samoća pojesti jer nisam znala biti sama, žalila sam svoje dijete. Primijetite da su ovo trenutne emocije i vjerovanja, koje nemaju veze s prošlosti. Sve što guramo u prošlost i budućnost znak je nezadovoljstva u realitetu. Sve to ležalo je na vjerovanjima da ne zaslužujem bolje, da uništavam odnose, da se bojim prepuštanja, da ne postoje predivne nove prilike, da sam kriva za tuđi izbor življenja života, i da ne vjerujem da drugi mogu odlučiti biti sretni i zadovoljni ako žele koliko god bilo izazovno.

Kada sam promijenila duboka uvjerenja (žrtva sam i odgovorna za druge ili pak da trebam spašavati) i vjerovanja (nedovoljna sam, kriva, nesposobna, manje vrijedna) onda sam mogla promijeniti i sebe u tim odnosima. Mogla sam oprostiti, pustiti, vjerovati većem i boljem, biti prisutna u trenutku, zahvalna, svjesna sebe.

Ne kaže se uzalud da oprost dajemo mi umjesto da nam druge osobe dozvole i puste nas. Oprost i opraštanje dolaze s unutarnjim mirom koji se postiže sada, u ovom trenutku. Oprost dolazi kada možemo uzeti najbolje iz tih odnosa, kada možemo biti zahvalni jer smo imali priliku nešto naučiti i proživjeti lijepe trenutke. Dolazi kada smisao pronalazimo u sebi i stvarima oko nas, kada vidimo nove prilike, kada vjerujemo da zaslužujemo ugodan i ispunjen život. Dolazi kada možemo primati i davati ljubav što mnogi od nas nisu učili niti znaju danas, kao odrasle osobe.

S kime god bili ili ne bili, glavno je pitanje živimo li život u kojem osjećamo slobodu, mir, zahvalnost, prisutnost. I ne postoji za sve jednak način življenja izvana, ali emocije su svakako jednake iznutra.

I par pitanja za kraj:

Što me sprječava da živim život kakav želim?

Vjerujem li da vrijedim?

Volim li sebe kao osobu?

Mogu li otvoreno primati darove i istovremeno davati drugima vjerujući da moje davanje ima vrijednost i da time volim ljude oko sebe?

Nalazim li inspiraciju i radost u stvarima oko sebe i prirodi?

Vjerujem li da zaslužujem mir i ispunjenost?